Ne-dječje bajke koje se čitaju djeci: Kakvo se tajno značenje krije u njima

2024 Autor: Richard Flannagan | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-15 23:59

Većina roditelja je sigurna da nema ništa bolje od dječjih narodnih priča, koje su pravo skladište mudrosti i nenametljivog moralnog učenja. Zaista, suosjećajući s herojima, dijete uči o dobru i zlu, pravdi i uzajamnoj pomoći. Međutim, izvorne verzije narodnih priča uopće nisu tako zabavne i jednostavne, a normalan roditelj ovo ne bi čitao svojoj djeci. Braća Grimm i Charles Perrault su "izbrisali", a na nekim mjestima čak i "kastrirali" narodne priče, zahvaljujući kojima su postali čitljivi i stekli oblik na koji je suvremeni čitatelj navikao. Kakvi su bili u početku?

Vjerojatno su mnogi odrasli imali pitanja o nekim nijansama koje se nalaze u bajkama. Zašto je Crvenkapa šetala sama kroz šumu? Zašto je Pepeljugin otac ignorisao nevolje svoje kćeri i zašto se uspavana ljepotica loše tražila? Ali ove neobičnosti i nekompatibilnosti su obična sitnica u odnosu na njihovu originalnu verziju. Veliki dio folklora, ono što se djeci čita kao klasične bajke, uopće nisu bili dječja djela. Ili je svaka odrasla osoba, kroz čije je usne priča prošla, dodavala svoje detalje, "sustižući užas" na već čudnoj radnji.

Glavni pripovjedači, braća Grimm i Charles Perrault, s vremena na vrijeme imaju slične priče, jer su uzeli folklorna djela za osnovu svog rada i donekle ih izmijenili, prilagođavajući ih široj javnosti. Radovi braće tradicionalno se smatraju rigidnijim i složenijima od Perraultovih. Iako će se suvremenicima mnogo toga činiti divljim i za Perraulta i za braću Grimm.

Crvenkapica

U originalnoj verziji priče o djevojčici u crvenom pokrivaču i gladnom vuku, prva nosi pratilju. Ovo je takav ogrtač s kapuljačom, inače, na ilustracijama se često čuva pratnja. Braća Grimm djevojčicu su obukli u šešir, iako bi bilo logičnije ljeti šetati šumom u ogrtaču nego u šeširu. Ali ovo nije poenta, glavna izmjena uopće nije bila ovo.

Priča o odnosu vuka i djevojčice u Evropi prepričana je jedna drugoj u 14. stoljeću, međutim, jezivi detalji nisu bili prisutni. Ako u modernoj verziji bajke vuk uredno pojede baku ne ostavljajući na njoj niti jednu ogrebotinu od očnjaka, tada u izvornoj verziji priprema bogatu juhu od svog plijena. Onda dođe Crvenkapica, evo vuka u bakinoj kapi, pozove unuku za stol, kažu, upravo je skuhala.

Bakina mačka pokušava upozoriti da unuka ne jede poslasticu, ali lažna baka baca na njega drvenu cipelu, i to toliko precizno da ona nehotice sruši životinju. Međutim, ova okolnost odmazde nad njenim voljenim ljubimcem djevojku ni na koji način ne uznemirava i ona obilno večera.

Zatim se djevojka svlači i odlazi u krevet, gdje je čeka vuk. I to je to, nema drvosječa (i zašto bi, ako je baka već počela juhu), finale ostaje otvoreno, pa šta će se tamo dogoditi u budućnosti između junaka priče, svako odlučuje po mjeri svoje izopačenosti.

Sretan završetak s drvosječama i spas bake sastavio je Charles Perrault, koji je, međutim, kako ne bi smanjio stupanj obrazovnog trenutka, dodao, kažu, ovo je moral za one koje stranci pozivaju na svoje krevet.

Gretel i Hansel

Njemačka narodna priča, čak i u modernoj interpretaciji, ima pomalo dvosmislenu intonaciju, koja se čak snima i za horor filmove. Ali njezina izvorna verzija uopće nije bila za ljude slabih srca. Njegova radnja datira iz 14. stoljeća, upravo za vrijeme velike gladi 1315-1317. U to vrijeme, tri godine mraza zaredom uništilo je cijeli usjev, što je ubilo gotovo četvrtinu stanovništva, kanibalizam je bio raširen. Tada se pojavila priča o Gretel i Hansel.

Dakle, originalna verzija pretpostavlja da se roditelji dovedeni do očaja glađu neće samo riješiti viška usta, već ih pojesti. Slučajno su djeca čula ovaj razgovor i pobjegla, spašavajući se, u šumu. Međutim, i njihov plan je vrlo okrutan, tu su namjeravali sjediti dok im roditelji nisu umrli od gladi, pa su povremeno ponovo dolazili u kuću, kako bi saznali je li vrijeme za povratak.

Tako su jednog dana brat i sestra ponovo čuli razgovor starijih da su uspjeli doći do hljeba, ali im je "mesni umak" ispao iz ruku. Djeca, nakon što su ukrala komad kruha, vraćaju se u svoje sklonište, ali iz nekog razloga put označavaju mrvicama kruha. Odmah ih pojedu ptice. Činilo se da momcima nije ostalo mnogo vremena, ali ovdje na svom putu nailaze na kuću koja je u potpunosti napravljena od kruha. Nasrću na njega i proždiru se.

Nakon što su se momci odlučili vratiti kući, sa sobom su ponijeli kruh i vješticu, koja je prethodno ispržena u njihovoj pećnici. Roditelji više ne moraju jesti svoju djecu, ima dovoljno hljeba i svi su zadovoljni.

Nakon što je glad bila prošlost, promijenila se i bajka, na primjer, roditelji su navodno jednostavno odveli djecu u šumu i nisu ih htjeli pojesti. I kuća je postala kuća od medenjaka, očigledno zato što se djeca više nisu mogla zavesti običnim kruhom. Ni vešticu niko nije vukao sa sobom kući, ona je ostala tamo u rerni.

No, unatoč ovoj izmjeni, postavlja se mnogo pitanja o zapletu. A što će se dogoditi nakon što nestane hrane koju su djeca donijela sa sobom? Jesu li djeca oprostila svojim roditeljima ovakvo ponašanje?

Snjeguljica i sedam patuljaka

Ova radnja sačuvana je zahvaljujući narodnoj pripovjedačici Dorothei Wiemann, zatim su je zabilježila braća Grimm, kao i obično u cenzuriranijoj verziji, iako se modernom čitatelju čini divljom. Što možemo reći o originalnoj verziji.

Kraljica je planirala pojesti Snjeguljicu, i to očito ne od gladi, to je začela, već od bijesa i okrutnosti. Naredila je sluzi da joj donese pluća i srce. On, kao i u modernoj verziji, zaveden mladošću i ljepotom princeze, odlazi na prijevaru i ostavlja djevojku živu. Kraljici se daje srce i pluća jelena. Odmah priređuje večeru koristeći ove iznutrice u posuđu.

Tradicionalnom slučajnošću, djevojka se našla u kući sedam patuljaka, koji je ostavljaju s njima, očarana njenom ljepotom, a ne kulinarskim vještinama i održavanjem domaćinstva. Kraljica saznaje da je Snjeguljica živa, reinkarnirana kao starica, truje je jabukom, djevojka pada u letargičan san, a njeno tijelo položeno je u kristalni kovčeg i položeno na vrh planine. Tamo ju je pronašao princ koji je prolazio.

Kao i obično, on također jako voli Snjeguljicu, čak i ako ona ne daje znake života. U originalnoj verziji počinje nagovarati patuljke da mu daju tijelo. Štaviše, nudi im neopisivo bogatstvo, ali oni se ne slažu. Za ono što je mladom čovjeku trebalo beživotno tijelo mlade ljepotice, istorija ćuti, očigledno dajući prostora mašti odraslih.

Dok se princ pokušavao cjenkati s patuljcima, sluge su bezuspješno ispustile lijes, da komadić jabuke izleti iz princezinog grla, čime se ona zadavila, i ona oživi. Zatim vjenčanje i sretan završetak, u kojem kraljica pleše na događaju, iako su joj prije toga obukli željezne cipele, zagrijavajući ih na lomači.

uspavana ljepotica

Radnja je na mnogo načina slična Snjeguljici, ali postoji još ranija verzija. Prije Charlesa Perraulta, Giambattista Basile uspio je zapisati malo popularniju verziju i u njoj nema toliko romantičnog početka. Prema njenim riječima, djevojku u lijesu nije pronašao mladi princ, već potpuno odrastao kralj. Bio je i oženjen. I nije ju uopće poljubio, već je tako iskoristio djevojčinu bespomoćnost da je 9 mjeseci kasnije, nakon njihovog susreta, rodila blizance - dječaka i djevojčicu. Tako je jedna od beba greškom počela sisati prst i izvukla iver (u ovoj verziji princeza je zaspala, ubodena vretenom). Ljepotica nema vremena za uznemirenje zbog činjenice da je prepuštena sama sebi, pa čak ni s djecom koja su došla niotkuda, kada kralj dođe.

Ne, okrunjena osoba uopće nije došla u posjet potomstvu, samo se sjetio da je jednom ovdje proveo dobar provod i odlučio se vratiti. Saznavši za djecu, počeo je redovno dolaziti, brinuti se. No, tada se u to umiješala zakonita kraljeva supruga, dala je djecu kuharu na kuhanje večere i naredila da se sama ljepotica spali. Ali da nije njene pohlepe, onda su njeni planovi mogli biti uspješni. Ali kraljica je naredila da sa Lepotice skine vezanu zlatnu haljinu sa stuba.

Kralj, ponovo zaveden ljepotom gole djevojke, odlučio je promijeniti njihova mjesta sa suprugom. Tako je kraljica spaljena na lomači, a Ljepota je zauzela njeno mjesto na prijestolju. Oh, da, kuhar je spasio djecu.

Rapunzel

Radnja koju su izložila braća Grimm, iako se zove Rapunzel, ima mnogo odstupanja od modernog crtića. Bračni par živio je u blizini ogromnog vrta u kojem je bilo mnogo različitog povrća, bilja i grmlja. Dakle, supruga je jednom htjela rapunzel (biljku porodice Kolokolchikov), muž se, kako bi udovoljio svojoj ženi, potajno popeo u ovaj vrt, ali jednom se činilo da to nije dovoljno, pa je muškarac poslan na dodatak. Ali ovog puta uhvatila ga je komšinica za koju se ispostavilo da je veštica. U zamjenu za slobodu, uzela je od njega obećanje da će mu dati buduću kćer. Čovjek, koji također nije imao kćerku u svojim planovima, pristao je na takav sporazum. Međutim, vještica nije zaboravila dogovor i uzela je novorođenu djevojčicu za sebe, nazvavši je Rapunzel.

Tako je djevojka živjela u zatočeništvu u velikoj kuli, sve dok princ nije došao ovamo, upoznao je djevojku, počeo redovno dolaziti kad vještica nije bila kod kuće. Tako je Rapunzel zatrudnjela i više nije bila u stanju podignuti vješticu u kosi u toranj tako brzo kao prije. Potonji se to nimalo nije svidjelo, te je odrezala kosu i istjerala je. Kosa je u međuvremenu ostala vještici, spustila ju je s tornja i čekala. Ubrzo je došao princ i popeo se na njih u kulu, gdje je umjesto svoje voljene našao vješticu.

Vještica je izgrdila princa i gurnula ga s tornja, pao je pravo u grmlje, čije mu je trnje iskopalo oči. Nije se mogao vratiti u svoje kraljevstvo i počeo je lutati svijetom - slijepi bogalj. Tako je upoznao svoju voljenu, koja je već uspjela roditi blizance, bila je toliko oduševljena njihovim susretom da su joj suze sreće, pale na prinčeve očne duplje, vratile vid.

Maša i tri medvjeda

Unatoč činjenici da se priča o djevojčici Mashenki, koja je jela medvjede, percipira isključivo kao Ruskinju, zapravo nije. Ovo je škotska priča koja se može pronaći u knjigama o engleskom folkloru. Svoju popularnost u Rusiji duguje Lavu Tolstoju, koji ju je preveo i prilagodio domaćem čitaocu.

U izvornoj folklornoj verziji uopće nije bilo djevojaka, postojala je lisica, ili bolje rečeno stara lukava lisica, koja se probila u jazbinu do medvjeda i pojela njihove zalihe. Vraćajući se neprikladno, vlasnici ga zateknu u svojoj kući, on odjuri, ali ga prestignu. A priča završava činjenicom da je najmlađe mladunče medvjeda jako voljelo zagrijati šape u lisičjoj koži.

Robert Southey, koji je u 19. stoljeću objavio nešto drugačiju verziju narodne priče, pretvorio je lisicu u staricu. Ali kraj priče ostaje nejasan, starica, bježeći pred medvjedima, skoči kroz prozor, a njena dalja sudbina nije poznata. Autor raspravlja o ovoj temi, kažu, nije jasno da li je slomila vrat tokom pada, ili je uspjela napustiti šumu, ili su je stražari uhvatili i, zamijenivši za lutalicu, poslali u popravnu ustanovu. Ali nikada nije došla do medvjeda.

No, Lev Nikolajevič je prilagodio priču na ruski način, ne ostavljajući u njoj morala, prema kojem ne treba birati zdjele, u tuđim kućama. Djevojka ne samo da će suha izaći iz vode, već će i moći kazniti medvjede.

Baba Yaga i njen kolektivni imidž

Možda najpopularniji negativni heroj svih slavenskih bajki je Bab-Yaga, njen način života, a sama pojava nije samo sustigla strah i izmišljena je po "strašnom" principu, oni imaju tajno značenje da zapravo je sposobno zastrašiti. Modernoj djeci nije jasno šta je koliba na pilećim nogama, ali njihovi vršnjaci, koji su živjeli u 13-15. Stoljeću, dobro su znali da su u šumi, u takvim kolibama ili tzv. "Kućne pomoćnice" i "smrt" kolibe "sahranjivale mrtve.

Obično se ova metoda sahranjivanja prakticirala u sjevernim regijama, gdje ima mnogo drveća, ali je previše teško probiti smrznutu zemlju. Odakle su došle pileće nogice? Za to postoji i objašnjenje. U šumi su pronađena stabla koja su stajala u blizini, posječena su na visini od 1,5-2 metra, na nekim mjestima korijenje je ogoljeno kako bi se drvo osušilo i ne bi istrunulo (evo "pilećih nogu" za vas), na vrhu je podignuta blok -kuća, u koju je položen pokojnik, opremajući ga nekom vrstom stana.

Životinje nisu mogle doći do takvih struktura, jer su dugo stajale. Naravno, takve kuće smatrale su se zastrašujućim i pokušavali su ih zaobići. Međutim, vjerojatno je da su se takve priče širile kako bi se ulio strah i sačuvao mir mrtvih, jer je i sama Baba Yaga živjela u tim strukturama.

Dakle, svi koji su došli u ove kuće na pilećim nogama, prvo su se umili, a zatim otišli u krevet.

Najpopularnija među djecom (i odraslim djevojčicama) bajka o Pepeljugi također ima vrlo neočekivani zaplet u originalnoj verziji. Gdje je nestala njena mama i zašto su se njezine sestre unakažile za cipelom?? Odgovore na ova pitanja vrijedi tražiti i u mitologiji i folkloru.