Ne znam u hostelu, odrasla djevojka Ellie, brada u Karabasovom džepu: Šta objašnjava neobičnosti u popularnim dječjim knjigama

2024 Autor: Richard Flannagan | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-15 23:59

Neke knjige našeg djetinjstva čitaju se vrlo različito gledajući očima savremenog roditelja. Na primjer, tri serije priča postavljaju velika pitanja: o Ne znam, o Buratinu i o Ellie u zemlji vila. Da, postoje dvije različite knjige o Pinokiou i imaju različite autore, pa ipak, jedna priča nastavlja drugu. Ali ova činjenica nimalo ne iznenađuje.

Sve tri priče napisane su na osnovu ideja drugih ljudi

Ideju o Cvjetnom gradu, u kojem žive mališani, Nosov je preuzeo iz kanadskih stripova o mrvicama kolačića koji žive u šumi. U Rusiji ih je prevela Anna Khvolson, koja je, moram reći, s vremena na vrijeme izvršila vrlo proizvoljne izmjene i dopune radnje. Nosov je odrastao u svojoj knjizi "Kraljevstvo beba", u kojoj su kolačići stekli ruska imena poput Dunno ili Murzilka.

Odajući počast piscu - nikada se nije krio odakle mu ideja o pričama o Neznanju i samom imenu glavnog junaka. No, s vremenom je to zaboravljeno, pa sada mnogi čitatelji, saznavši za izvorne mrvice kolačića, ostaju pri osjećaju da ih je Nosov potajno oteo.

Usput, Nosov je preselio mališane iz šume u kraljevstvo cvijeća u znak sjećanja na igre iz djetinjstva - često je u djetinjstvu zamišljao da maleni mali ljudi žive u gredici u dvorištu, kao u gradu.

Prototip Pinokioa Tolstoja postao je lik Pinokio, popularan u cijelom svijetu. No, pisac je napravio brojne promjene kako u slikama likova tako i u radnji kako bi … pretvorio knjigu u zbirku satiričnih slika mnogih svojih savremenika. Štaviše, Aleksej Nikolajevič je flertovao i pretvarao se da se samo maglovito seća bajke koju prepričava: kažu, čitao ju je u svom dalekom detinjstvu. Ali "Avanture Pinokioa" prevedene su na ruski kada je Tolstoj već bio punoletan!

Najpoznatija od parodija u Zlatnom ključu je Pierrot. On kombinira slike Bloka i Vertinskog, predstavnika pjesničkih pokreta koje je Tolstoj smatrao glupima i koje nisu mogli podnijeti. Manje je očigledno upućivanje slike Karabasa Barabasa na Meyerholda. Ne izdaje ga uprava kazališta, već način guranja brade u džep - to je ono što je Meyerhold stalno radio sa svojim dugim šalom.

U sovjetsko vrijeme Zlatni ključ imao je dva nastavka različitih autora: Poraženi Karabas i Druga tajna zlatnog ključa. Inače, čini se da je sama slika zlatnog ključa preuzeta iz grba porodice Tolstoj.

"Čarobnjak smaragdnog grada" zapravo prepričava radnju "Čudesnog čarobnjaka iz Oza" na svoj način. Baš kao i u američkom originalu, ruska knjiga ima čitav niz nastavaka - ali ove serije više nisu povezane jedna s drugom u radnji. Zašto je bilo potrebno prepisati strane bajke, ako je bilo moguće sastaviti vlastitu (pokazalo se da je Volkov za to sasvim sposoban), još uvijek je nejasno.

Shorty nema kuće i porodice

Kratki - poput kolačića iz kojih su "kopirani" - ili su rođeni na neobičan način, ili su nastali jednom zauvijek, ali nemaju porodice. Ne poznaju pojmove roditelja i djece, a "brat" nije ništa drugo do apel drugom niskom čovjeku.

Zanimljivije je kako je uređen život kratkih. Svi kratki imaju zanimanja: mehaničar, umjetnik, liječnik itd. Istina, liječnik od lijekova ima samo zeleno i ricinusovo ulje (odnosno lijekove za ogrebotine i trovanja). Mališani spavaju u velikim domovima, kao u pionirskom kampu, vrtiću ili bolnici. Oni jedu u javnim menzama, a tokom žetve napuštaju posao i pomažu u berbi.

Čini se da Dunno odražava ideju idealnog grada budućnosti, kakvu su opisali sanjari i propagandisti dvadesetih. Iz individualne budućnosti ljudi pretpostavljala se samo odjeća i talenti, a prostor i kućni predmeti samo su općeniti, društveni. Žene su trebale biti oslobođene kuhinjskog ropstva, čineći kuhanje isključivo povezanim sa zanimanjem kuhara - koje će, možda, izabrati žene, ali svakako ne svaka.

Neki sanjari bili su sigurni da će se seljaštvo kao klasa značajno smanjiti, jer će tijekom najvećih radova uvijek biti moguće privući građane (ono što je u SSSR -u bilo utjelovljeno kao "izleti po krumpir"), a za to će biti potrebno vrlo malo ruku plijevljenje.

No, ono što je posebno zanimljivo je da Nosov rado spominje hranu u svojim knjigama o Ne znam. Ovo je najjednostavnija hrana (razumljivo je za autora, koji je preživio glad u građanskom ratu, a griz je oduševljenje). Ali izgleda i kao vegetarijanski obrok. U seriji o Dunno nigdje se ne spominje farma za proizvodnju mesa, a jedva spomenuti kotleti nisu opisani u sastavu. Znači li to da samim kratkim ne treba meso ili da će u utopijskoj budućnosti, prema Nosovu, humanizam doseći takve visine da će životinje uopće prestati ubijati? Čak i mesnati crvi?

Inače, set lekova dr. Pillkina takođe je povezan sa budućnošću. Pretpostavljalo se da će normalna njega u djetinjstvu i gimnastika ujutro učiniti graditelja socijalizma neosetljivim na bolesti, te će ostati samo pitanje povreda i trovanja.

Pinokio kažnjava svakoga

Čak ni djeca iz osamdesetih - generacija u kojoj fizičko kažnjavanje nije bilo tako uobičajeno kao na početku stoljeća - još uvijek nisu bila šokirana spominjanjem udaranja ili udaranja. U dvadeset i prvom stoljeću tretman Pinokija gotovo svakog prvog dolaska ozbiljno je šokantan.

Da, naravno, Buratino je lutka, ali ponaša se kao obično dijete. Ali policajac ga hvata za nos, neznanac Karabas Barabas prijeti bičem i ubistvom (gori u kaminu), Malvina zaključava jedva poznatog dječaka u ormar, a nikako zato što je opasan za nju - samo se osjeća ima pravo kažnjavati strance od strane velike djece.

Jedina scena okrutnosti koja je zaista razumljiva je kada pljačkaši objese Pinokio za noge. Oni su pljačkaši, a ne normalni ljudi prihvaćeni u društvu.

Nažalost, ovo nisu pokušaji autora da prikaže neku posebnu okrutnost kapitalističkog društva. U vrijeme pisanja knjige još uvijek je bilo u redu fizički kažnjavati strance, a roditelji djece nisu bili ni najmanje ogorčeni zbog toga. Imate pojas preko nogu? Pa, prijeđimo na posao. Pravo na kažnjavanje nije bilo isključivo roditeljsko, ono je pripadalo cijelom društvu.

Niko ne želi da se prema Ellie ponaša kao prema djetetu

Ellie se nalazi u čarobnoj zemlji odmah iza ugla i otkriva da je, osim nekih pojedinačnih likova, veličine odrasle osobe. Ipak, ponaša se kao dijete, ima djetinje proporcije tijela i djetinjasto lice i ne zaboravlja objaviti da je samo djevojčica.

Pa ipak, odrasli stalno očekuju od djeteta da će ona vladati situacijom, štititi ih itd. Štoviše, oni sami ne pokušavaju se brinuti o djetetu na najosnovnijem nivou - ne razmišljaju o tome kako i šta će jesti, je li joj hladno noću itd. To bi se moglo nazvati značajkom samo stanovnika zemlje bajke, ali čarobnjak Goodwin, porijeklom iz običnog ljudskog svijeta, također tretira Ellie kao odraslu suparnicu (a zatim i saveznicu).

Naravno, djetetu je drago čitati o drugom djetetu koje može pokazati herojske kvalitete, ali ne bi li se odrasli trebali pobrinuti čak i za najhroniju djecu? Da, u prošlosti odrasli su djecu doživljavali prvenstveno kao male pomagače s hrpom obaveza, ali ipak, u dvadesetom stoljeću već je bio običaj da se o djetetu brinemo barem malo. Ne postoji ništa što bi objasnilo ovu osobinu Volkovljeve knjige.

U seriji postoje i druge neobičnosti. Na primjer, zla Oorfene Deuce, opsjednuta stvaranjem ogromne vojske, mnogima se čini kao karikatura Židova i same države Izrael (usput, kasnije se Oorfene pokaje i počinje raditi za dobrobit ljudi), kao i ratoborni Marranos (moram reći da su upravo ovaj nadimak nosili Židovi). Španjolski kršćani). Autor ovo nikada nije komentarisao.

Takođe pogledajte: Gde policija traži i da li vam je žao mačke: Šta iznenađuje savremenu decu u knjigama koje su njihovi roditelji čitali u detinjstvu.