Vijetnamski Mowgli: Nevjerojatna priča o čovjeku koji je 41 godinu živio u džungli

2024 Autor: Richard Flannagan | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-15 23:59

Jednog dana, Ho Wan Tri je saznao da su možda njegov otac i jedan od braće preživjeli rat, a oni su još uvijek živi i žive duboko u džungli. Proveo je nekoliko godina tražeći prije nego što ih je zaista pronašao. Njegov brat, koji je tada imao 42 godine, prvi put u svom odraslom životu vidio je da na ovom svijetu postoje i drugi ljudi.

1972. godine Ho Wan Tang, otac Ho Wan Trija, pobjegao je iz svog sela koje je pogođeno bombama. Bio je svjedok kako se sve okolo pretvorilo u iverice, a ljudi koje je volio i poznavao umrli su u strašnim mukama. Zgrabio je svog najmlađeg sina, Ho Wang Langa, koji je u to vrijeme bio beba, i nestao u džungli. Svaki put, čuvši odjek eksplozija, produbljivao se sve dalje, sve dok se konačno nije zaustavio na mjestu nedostupnom lokalnom stanovništvu. Ovdje se opremio primitivnom kućom, vlastitim rukama napravio razne alate i počeo odgajati sina. Tu su živjeli 41 godinu.

Ho Wan Tri je iznova i iznova posjećivao svog starijeg oca kako bi ga uvjerio da se vrati u civilizaciju. Starac se više nije osjećao dobro i očito mu je bila potrebna ljekarska pomoć, ali se bojao vratiti ljudima, jer je svih ovih četrdeset godina živio, misleći da se strašan rat još uvijek vodi izvan džungle. S tom mišlju podigao je sina - bio je znatiželjan, ali je uvijek slijedio očeve upute da ljude treba izbjegavati po svaku cijenu.

Na kraju su obojicu nagovorili da ih odvedu u obližnje selo - u ovu su se operaciju uključile i lokalne vlasti, budući da je priča do tada već postala prilično poznata u zemlji. Tako je počelo sporo prilagođavanje 42-godišnjeg Langa životu koji mu je bio potpuno nepoznat.

Lang je bio vrlo mršav, bilo mu je čudno vidjeti toliko ljudi oko sebe. A posebno mu je bilo čudno vidjeti žene - cijeli život nije ni sumnjao u njihovo postojanje, otac je odlučio tu činjenicu sakriti od njega kako bi "potisnuo svoje instinkte". Zapravo, nije mu bio poznat sam koncept "žene" i nije vidio razliku između muškaraca i žena, spolja ili u ponašanju. Čak ni nekoliko godina kasnije, još uvijek nije mogao shvatiti u čemu je razlika.

Lang nikada ranije nije video veštačke izvore svetlosti, pa čak ni daleko na horizontu od njihove kuće, ništa nikada nije osvetlilo noćno nebo. Nije znao za postojanje drugih izvora energije osim sunca i vatre. Sam pojam vremena (sati, minute, mjeseci, godine) bio mu je neshvatljiv - u njegovom životu postojali su samo dan i noć. Njegov je otac pokušavao manje govoriti o "vanjskom svijetu" kako Lang ne bi odjednom htio otići i pogledati ga. Lang se samo sjetio da mu je otac pričao o avionima koji su prelazili nebo.

Tokom 41 godine, otac i sin su promijenili pet mjesta za život, iako su svi bili relativno blizu jedno drugom - uvijek u podnožju planine, gdje je bilo toplo, i blizu rijeke. Za Langa su gotovo sve biljke oko njega bile jestive. Od djetinjstva je znao sakupljati voće, povrće i biljke za hranu, a lovio je i štakore, zmije, majmune, žabe, šišmiše, ptice i ribe - Lang je posebno volio ribu. Međutim, Lang se sjeća da je jeo ribu samo do svoje 20. godine - nakon toga su on i njegov otac morali ići više u planine, dok su se ljudi počeli približavati rezervoaru.

"Za Langa nije bilo nepotrebnih dijelova od zarobljenih životinja", kaže Alvaro Cerezo, koji je dvije godine nakon "spašavanja" otišao s Langom u džunglu gdje je proveo život. Poput maslina."

Langov otac je sav svoj pribor i alat izrađivao u prvim godinama svog života u džungli. Koristio je fragmente mina i sve što je našao u srušenom helikopteru. Tako je par imao neku vrstu lonaca, tava, noževa i sjekira. Glavna stvar je bila stalno održavati vatru - nije je bilo lako ubaciti u džunglu.

Tang i Lang su međusobno razgovarali dijalektom, ali je njihov rječnik bio prilično mali - nije bilo potrebe o bilo čemu razgovarati. Na primjer, Lang je znao brojati do 10, i bilo šta više - to mu jednostavno nije bilo važno. “Pitao sam ga, kako ste ocu rekli da ste ulovili 15 miševa, a on mi je odgovorio da će mu u tom slučaju reći da je ulovio“mnogo”ili“više od 10”. Lang takođe ne može pisati - ta mu vještina nije trebala u džungli."

Moj se otac bojao da zli duhovi žive na vrhovima planina. I u isto vrijeme, sa strane rijeke, civilizacija se sve više približavala. Tako je par doslovno bio stjeran u kut. U tom trenutku mještani su ponekad počeli viđati jedno ili drugo u šumi, a glasine su se proširile.

Otac nikada nije vjerovao da je čovjek koji ih je jednom pronašao u džungli njegov sin. Bio je uvjeren da mu je cijela porodica umrla tokom rata. Lang nije nimalo smetao iznenadnom gostu, posebno s obzirom na to da mu je donio sol i začine. Ho Wan Tri je posjećivao oca i brata nekoliko godina prije nego što ih je uspio nagovoriti da se vrate u selo. Do tada se njegov otac osjećao jako loše i Lang se stalno brinuo da će umrijeti.

Lang se tog dana prvi put vozio automobilom. Otac ih je spomenuo, ali osjećaj brzine ga je nadvladao. U selu ga je iznenadilo što životinje žive pored ljudi "poput prijatelja", a u kući, kad je ugledao umjetno svjetlo, Lang je bio neopisivo oduševljenje. Tamo je ugledao televizor - rekao mu je i njegov otac.

Zanimljivo je da u 40 godina života u džungli ni Lang ni njegov otac nikada nisu bili ozbiljno bolesni. Otprilike jednom godišnje oboje su imali blagu prehladu, a povremeno su ih boljeli i želuci. Preselivši se u selo, na njih su pljuštale bolesti - pokazalo se da im je imunitet nemoćan prema virusima i bakterijama, na koje su obični ljudi odavno navikli.

Uglavnom, Lang je ostao na razvojnom nivou jednogodišnjeg djeteta. Ne razumije razliku između dobra i zla, vrlo je poslušan i ne sumnja da neko može učiniti nešto na njegovu štetu. Otac - Ho Van Tang - želi se sada vratiti u džunglu, iako mu to stanje (ima 86 godina) to ne dopušta. U isto vrijeme, Lang se prilično prilagodio životu na selu, radi na polju sa svojim bratom i uživa u jednostavnom, ali pomalo čarobnom životu među ljudima.

Vijest o tome kako su Ho Wan Lang i njegov otac prvi put stigli u selo:

Ho Van Lang pokazuje koje je alate koristio u svakodnevnom životu. Gotovo svi su napravljeni od ostataka bombi, granata i dijelova helikoptera koji se srušio u džunglu:

Ho Van Lang pokazuje Alvaru Cerezu kako je sebi pripremao ručak u džungli:

Prije nekog vremena pisali smo i o "Ruski Tarzane" - čovjek koji je 60 godina živio među australijskim domorocima.