Kako su strani pisci vidjeli Rusiju i njene stanovnike: od Dume do Dreisera

2024 Autor: Richard Flannagan | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-15 23:59

Nekoliko pisaca, koje su rado čitali u Rusiji i SSSR -u, posjetilo je ruske otvorene prostore. Ostavili su svoja sjećanja na ovu egzotičnu zemlju za njih. Modernom ruskom čitatelju neki se trenuci čine posebno zanimljivim.

Lewis Carroll

Autor dječjih bajki i matematičkih djela, velečasni Dodgson (ovo je pravo ime pisca) posjetio je Rusko carstvo 1867. godine - šest godina nakon ukidanja kmetstva i pet godina prije nego što su ruske djevojke mogle steći visoko obrazovanje u svojoj domovini. Zapravo, Carroll je poslan u ovu daleku zemlju: bio je to diplomatski projekt biskupa Oxforda, Samuela Wilberforcea, čiji je cilj bio uspostaviti povjerljivi odnos između Engleske crkve i Grčko-ruske crkve, tako da je Carroll upravo stigao u Rusiju kao sveštenik, a ne kao pisac ili matematičar.

U svom dnevniku, Carroll se divi sjedištima odjeljka za vozove, koji se uveče pretvaraju u krevete, a također su iznenađujuće udobni. Preko dana, kada su sjedala bila više poput fotelja (ili, točnije, sofe s rukohvatima, pregradama), ništa nije nagovijestilo miran san. Evo kako je Carroll opisao Moskvu:

„Proveli smo pet ili šest sati šetajući po ovom divnom gradu, gradu zelenih i bijelih krovova, kupastim kulama koje izrastaju jedna iz druge poput presavijenog teleskopa; konveksne pozlaćene kupole, u kojima se reflektuju iskrivljene slike grada, kao u ogledalu; crkve koje izvana izgledaju kao hrpe raznobojnih kaktusa (neki izbojci okrunjeni su zelenim bodljikavim pupoljcima, drugi su plavi, drugi su crveno-bijeli), koji su iznutra potpuno okačeni ikonama i svjetiljkama i ukrašeni redovima osvijetljenih slike do krova; i na kraju grad trotoara koji podsjeća na orano polje i taksisti koji insistiraju da im se danas plati trideset posto više, jer je "danas rođendan carice".

U svom ruskom govoru, Carrolla je pogodila riječ zashtsheeshtschayjushtsheekhsya ("branitelji") koja mu je predstavljena kao primjer složenosti jezika. Sankt Peterburg se pojavio pred očima pisca kao ultramoderni poslovni grad po standardima 19. stoljeća: i neuobičajenost. Izvanredna širina ulica (čak su i one sporedne šire od bilo koje u Londonu), sitni dronjavi koji se vrzmaju uokolo, očito ne vodeći računa o sigurnosti prolaznika, ogromni šareni natpisi iznad trgovina "- ovako je velečasni Dodgson vidio Ruski kapital.

Alexandra Duma

Nešto manje od deset godina prije Carrolla, Rusiju je posjetila još jedna vodeća ličnost zapadne književnosti - otac Dumas, autor knjige Tri mušketira i grof Monte Cristo. Općenito, Dumas je dugo razmišljao o posjetu Rusiji, zanesen istorijom zemlje radeći na istorijskom romanu o decembristu Annenkovu i njegovoj supruzi Francuskinji Pauline Geble. Međutim, upravo zbog ovog romana veliki antipatičar decembrista (iz očiglednih razloga), Nikola I, zabranio je piscu ulazak u zemlju. Tek pod Aleksandrom II njegov imenjak Dumas konačno je uspio posjetiti Rusko carstvo.

Gotovo sve što je vidio u Rusiji potreslo mu je maštu. Svi opisi gradova prožeti su romantičnim raspoloženjem. Letnja noć u Sankt Peterburgu "svetluca sa refleksima opala". Kremlj, koji je Dumas svakako želio vidjeti na mjesečini, izgledao je kao "palača vila", "u blagom sjaju, obavijena sablasnom izmaglicom, s kulama koje se uzdižu do zvijezda poput strijela minareta."

Usput, u Rusiji je uspio vidjeti junake svog romana. Sastanak sa grofom i groficom Annenkovs upriličio mu je guverner Sankt Peterburga kao iznenađenje.

Kazan Dumas je pronašao grad izuzetne ljubaznosti: ovdje su, kažu, čak i zečevi pristojni (mještani su pozvali pisca da lovi ove životinje). Što se tiče zabave Rusa, Dumas je napisao: "Rusi vole kavijar i Cigane više od svega". Ciganski horovi su u to vrijeme zaista bili u velikoj modi - ali samo u Rusiji. U Francuskoj je samo nekolicina postigla uspjeh, poput Pauline Viardot.

Germaine de Stael

Najpoznatiji Napoleonov opozicionar posjetio je Rusiju 1812. godine - upravo za vrijeme francusko -ruskog rata. U ovom ratu nedvosmisleno je stala na stranu Rusije, makar i iz razmatranja da je Napoleon osvajač i agresor. Najviše u zemlji pogodila ju je nacionalnost: „Rusi ne znaju opasnosti. Za njih ništa nije nemoguće. U isto vrijeme, Ruse je smatrala mekom i gracioznom.

I evo njezinog zaključka o tome što objašnjava razliku i u načinu života i u karakteru Rusa i Francuza: gori od francuskog seljaka i sposobni su izdržati ne samo u ratu, već u mnogim svakodnevnim slučajevima, fizičko postojanje je veoma ograničeno.

Ozbiljnost klime, močvare, šume i pustinje koje pokrivaju značajan dio zemlje tjeraju čovjeka da se bori s prirodom … Životno okruženje u kojem se nalazi francuski seljak moguće je u Rusiji samo uz velike troškove. Potrebe se mogu nabaviti samo u luksuzu; stoga se događa da, kada je luksuz nemoguć, odbijaju čak i ono potrebno … Oni, poput ljudi s Istoka, pokazuju izuzetno gostoprimstvo prema strancu; obasipaju ga darovima, a oni sami često zanemaruju uobičajenu udobnost privatnog života. Sve ovo mora objasniti hrabrost s kojom su Rusi izdržali požar Moskve, u kombinaciji s toliko žrtava … Postoji nešto ogromno među ovim narodom, to se ne može mjeriti običnim mjerama … oni imaju sve više kolosalno nego proporcionalno, u svemu više hrabrosti nego razboritosti; a ako ne postignu cilj koji su sebi postavili, to je zato što su ga prešli."

Theodore Dreiser

Slavni Amerikanac posjetio je SSSR 1927. godine: pozvan je da učestvuje u proslavi desete godišnjice Oktobarske revolucije. Posjetio je mnoge sovjetske gradove, ruske i ne samo. Dvadesete su bile godine neograničene kreativnosti i birokratskog ludila; ovdje je sve bilo moguće osim znakova kapitalizma. „Spreman sam reći: ako stavim bakarni lonac na glavu, stavim noge u drvene cipele, zamotam se u ćebe Navajo ili čaršav ili madrac, vezan kožnim kaišem, i hodam kao na to niko neće obratiti pažnju; drugačije je ako se odjenem u frak i svileni cilindar. Takva je Rusija”, - ovako je pisac prenio atmosferu tog vremena.

Bio je zapanjen što je gotovo odmah po dolasku naletio na Amerikanku u Moskvi. Odgajivačnica Ruth Epperson, rođena u Oklahomi, u to je vrijeme živjela u SSSR -u. U stvari, dvadesetih godina mnogi su Amerikanci živjeli i radili u Sovjetskom Savezu - neki su putovali iz ideoloških razloga, drugi su se nadali da će propustiti stakleni plafon s kojim su se Amerikanci u boji suočavali u svojim karijerama, drugi samo radi zarade, koja se često nudila više stranim stručnjacima nego u domovini koja pati od finansijske krize. Ruth je na kraju postala Dreiserova tajnica putujući kroz mladu sovjetsku zemlju.

Dreiser je u SSSR -u zadivio prostranost stanova u novoizgrađenim kućama za željezničke radnike i zaposlenike, obilje potpuno novih vrtića i jaslica i činjenicu da je u kazalištu nemoguće razumjeti kome od gledalaca pripada u koji razred: svi su bili jednako pristojno obučeni. Istina, nije mogao zamisliti da ih inače ne bi mogli pustiti u sovjetsko kazalište - ovisno, naravno, o kakvoj izvedbi.

Ne bi sve naše moderne ideje o prošlosti izgledale adekvatno stanovnicima prošlih razdoblja: Jesu li Ruskinje „rodile na terenu“druge popularne mitove o carskoj Rusiji, u koje i dalje vjeruju?.