Prednji rukopis "Priča o masakru u Mamajevu": objavljen i nepročitan

2024 Autor: Richard Flannagan | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-15 23:59

1980. T. V. Dianova, rukopis lica iz 17. stoljeća objavljen je u faksu. "Legende o masakru u Mamajevu" (Državni historijski muzej, zbirka Uvarova, br. 999a) [19]. Od tada je prošlo četvrt stoljeća, ali pokazalo se da knjiga nije potpuno uključena u znanstveni promet {1}, iako sadrži mnoge potpuno jedinstvene poruke.

Dianova je dala kratak arheografski opis rukopisa, ali nije prenijela tekst modernom grafikom i - što je najvažnije! - nije ga karakterizirao u smislu sadržaja. U međuvremenu, L. A. Još 1959. godine Dmitriev je smatrao da je potrebno posvetiti mu stranicu u svom "Pregledu Skazniyevih uredništva o masakru u Mamajevu", napominjući da "na ovom popisu postoje mjesta koja su mu jedinstvena" [4a. P. 461], a 1966. pregledao je 8 rukopisa lica "Tales" (u daljem tekstu - C) i otkrio da svi oni - uključujući br. 999a - pripadaju Undolsky (U) verziji [4. Str. 243]. Međutim, tijekom posljednjeg ponovljenog izdanja Y, korištene su samo 4 kopije [9. S. 134-136], a istovremeno rukopis koji je objavila Dianova (u daljem tekstu - Osobe) nije uvršten u njihov broj {2}.

Ono što najviše iznenađuje je to što je U tekst koji je u svakom pogledu mnogo manje zanimljiv od Lita: potonji je - unatoč gubitku pojedinačnih listova i praznina - detaljniji od U i često daje ranija i upotrebljivija čitanja. Štaviše, u Licima. moguće je ukazati na brojne jasnije ranije fragmente nego što je dostupno u Osnovnoj varijanti (O), koja se sada smatra najstarijom verzijom C. Konačno, u Lits. sadrži podatke kojih nema ni u jednom od trenutno objavljenih tekstova S. Najvažnije je da se uglavnom ne tiče ideološkog „uokvirivanja“, već opisa događaja.

Evo najvažnijih primjera. Zbog nedostatka prostora, glavna pažnja neće se posvetiti tekstualnoj, već sadržajnoj strani slučaja.

1. Osoba: „veliki knez Dmitrij Ivanovič sa svojim bratom sa knezom Vladimirom Andrejevičem i sa svom hristoljubivom vojskom došao je u Kolomnu. Došao sam na vrijeme za mjesec kolovoz, subotu 28. dan, u spomen na našeg svetog oca Mojsija Murina, koji je bio isti broj vojvoda i ratnik, koji je uzvikivao velikog kneza Dmitrija Ivanoviča sa svim pukovima na rijeci na Severki. Kolomnanski biskup će ga dočekati na gradskim vratima sa čudotvornim ikonama i sa krilosom, sa životvornim krstovima i svojim jesenskim krstom”[19. L. 41 / 32ob.] {3}.

Usporedimo li ovaj tekst s odgovarajućim verzijama O, U, Tiskane verzije (Ispis) i Uobičajenog izdanja (P), lako se može uvjeriti da je ovaj fragment najpotpuniji, dok sve ostale verzije daju samo manje ili više kratke i iskrivljene verzije ovog teksta. U kiparskom izdanju (K) tačno ime je nazvano - Gerasim, međutim, odsustvo imena u Lits. i U je još precizniji od "Gerontius" ili "Euthymius", kao u O, R i Pečuj.

2. Osobe: „ujutro u sedmici avgusta, 29. dana, odsijecanjem glave poštenoj glavi svetog proroka i preteče krstitelja Ivana, veliki knez Dmitrij Ivanovič toga je dana naredio svim namjesnicima sa svim narod da ode u manastir Golutvin i do Deviča u polja, a on sam tamo, i početak mnoštva truba truba i argana tuče i huči na dvoru Panfilijeva”{4} (L 42 / 34ob.).

U: „na svetu nedelju, posle jutrenja, počeli ste da čujete zvona i zvižduke, glasnost i argane, a u vrtu kod Panfilijeva bilo je novoločenaca“[9. 158].

O: „Ujutro je veliki princ naredio svima da odu zavijajući na polje do Deviča. U svetu sedmicu, nakon Matins -a, počeo sam mnoge vojne trube, glasove glasova i mnoge argane koji su pretučeni, a odra su vukli po panfilovskom vrtu da urlaju “[18. P. 34].

I opet tekst Lica. potpuniji i tačniji u suštini. Ne spominje se samo Djevojački, već i manastir Golutvin, o kojem nema riječi ni u jednom drugom C tekstu {5}. Ko bi pomislio na tako nešto sto godina kasnije? U međuvremenu se nalazio na mjestu gdje je trebala biti inspekcija - na obali Oke, na mjestu gdje se rijeka ulijeva u nju. Moskva [7. Tab. 15].

Sledeći opis je takođe veoma organski. Trube i orgulje počinju zvučati kada je veliki vojvoda izašao provjeriti svoju snagu: tako je trebalo biti; ovo nije književni kliše, već svjedočenje očevidaca. Panfilijev sud, tj. pristanište [3. Str. 354], također je mnogo relevantniji od vrta koji se nalazi u svim ostalim tekstovima: nakon izmjere i uprezanja pukova počeo je prelaz preko Oke, a to se prirodno moralo dogoditi u blizini rijeke i pristaništa, gdje brodove je trebalo pripremiti. Činjenica da nije riječ o slučajnom lapsusu ponavlja se opet: „veliki knez Dmitrij Ivanovič i cijela vojska otišli su na teren, sinovi Rusa stupili su na Kalomensku polje na dvoru Panfilijeva“(L. 43 /35 rev.).

"Sud" u značenju "pristanište, luka" spominje se u Priči o proteklim godinama kada opisuje ruske napade na Carigrad: "ušli ste u dvor" (6374); "I ja ću doći u Cezarjugrad [y], a Grci će zaključati dvor" (6415);. "Presuda je sva spaljena" (6449) [12. Stb. 15, 21, 33]. Ova se riječ obično tumači kao naziv zaljeva Zlatni rog, čiji je ulaz u trenutku opasnosti bio zatvoren ogromnim lancem [10. Str. 428], ali posljednja fraza nedvosmisleno kaže da je ispravnije carski grad shvatiti kao ogromnu luku koja se nalazi u uvali: sama uvala se ne može spaliti, ali to se može učiniti s pristaništima koja se nalaze na njenoj strani. obale.

A. B. Mazurov je skrenuo pažnju na toponim "Panfilovo", koji se nalazi na putu od Kolomne prema Oki. On je u XVII-XVIII veku. zvao se "Panfilovski Sadok", "Panfilovski Sadki pustara" [7. Str. 270]. Međutim, u tome uopće nije potrebno vidjeti dokaz ispravnosti "vrta", a ne "dvora" - vjerojatnije suprotno: mehaničko izobličenje u kasnijim tekstovima Legende, koje je steklo široku popularnost u 16.-17. stoljeću, bila pod uticajem promjene naziva područja. Na isti način, „do djevojačkog [samostana] u poljima“[usp. 21. str. 34] kasnije se pretvorilo u „djevojačko polje“.

3. Nadalje, opet postoji potpuno originalan prikaz općepoznatih podataka: „I govor velikom knezu Dmitriju, njegovom bratu, knezu Vladimiru Andrejeviču:„ učinite {6} otpuštanjem svog naroda, na bilo koji način, u vojvođanski puk”. Veliki knez Dmitrij Ivanovič uzeće za sebe veliki puk beloruskog kneza, a u desnoj ruci zapovijedati svom bratu, knezu Vladimiru Andrejeviču, i dat će mu puk jaroslavskih knezova, a u lijevoj ruci knez Gleb od Brjanska, a u prva pukovnija bili su namjesnici Dmitrij Vsevolož i Volodimer Vsev vojvoda Mikula Vasiljevič, a u lijevoj ruci Timofej Valuevich, Kostramskaja bili su namjesnici knez Andrey od Muroma i Andrej Serkizovič, a knez Vladimir Andrejevič imao je namjesnike Danila Belousa i Kostyantina Konanovića i kneza Fjodora Eleckaya i knez Yurya Meshcherskaya i zapovjednik Polarnih gusla okolo”(L. 43 / 35ob.-44 /36).

Glavne razlike od uobičajenih verzija dostupnih u O i U su 1) u postavljanju kneza Andreja Muromskog u puk lijeve, a ne desne ruke; 2) u prazninama: u stvari, Timofej nije bio guverner Kostrome, već guverner Vladimira i Jurjeva; Kostromom su komandovali Ivan Rodionovič Kvashnya, a Andrey Serkizovich - Pereyaslavci [Upor.: 15. P. 34; 9, str. 159]; 3) najvažnije je da su svi oni moskovski bojari koji su obično "upisani" u prednji puk, prema Personsu, raspoređeni među prvima {7}, tj. velika polica i polica lijeve ruke. I to je vrlo logično: prvo se navode knezovi koji su vodili centar i bokove, a zatim slijede zapovjednici nižeg ranga istih jedinica, a u ovom slučaju ne dolazi do te čudne situacije kada se imenuju samo podređeni Vladimira Andrejeviča. I, po mom mišljenju, greške u bojarskoj "nomenklaturi", koje su uočljive u Lits., Posredno svjedoče u prilog njenoj pouzdanosti: Lits.kopirano iz vrlo trošne, što znači, prilično stare knjige, u kojoj je dio stranice ili teksta oštećen. Najteže je racionalizirati lokaciju Andreya Muromskog. Možda je to samo mehanička greška drevnog pisca?

4. U osobama. postoji vrlo značajan dodatak priči o događajima koji su prethodili Kulikovskoj bici: „Neka se dan u srijedu u mjesecu septembru, 6. dan, sjeti sjećanja na bivšeg arhanđela Mihaila i stradanja svetog mučenika Eudoksije u 6 sati na dane dolaska Semjona Melika sa svojom pratnjom, nakon njih isto totarove - pomalo nerazgovjetno gnaša, ali i ankete ruske [sk] ia vidše i vratio se i odvezao do mjesta visoko i da će, nakon što je vidio sve pukove Rustije, Semjon Melik reći velikom knezu Dmitriju Ivanoviču: „dolikuje vam, Gospode {8}, da odete u Nepryadva i do Husin forda, a car Mamai je sada na Kuzmin gati, ali jedne noći bit će između vas …”” (L. 56/45, 57 / 46ob.).

Spominjanje Kuzmine gati nije prvo u C -u: dan ranije, velikom vojvodi je izvijestio o sličnim vijestima jezik koji su zauzeli Peter Gorsky i Karp Oleksin: Car nema vijesti, ne želi vašu potragu, a tri dana morat će biti na Donu “[18. P. 37].

Uopće nije potrebno posljednju frazu shvatiti kao pokazatelj udaljenosti od tri dana marša: Mamai se nije žurilo. Ovo bi moglo biti retroaktivno uklapanje u datum 8. septembar, poznato autoru teksta, kao i naznaka njegovog plana - kretanje prema sjeveru uz "tatarska mjesta". Stoga u tome nema kontradikcija s riječima Semjona Melika, prema kojima je sljedećeg dana Mamai nastavio boraviti na istom mjestu kao i prije - na Kuzmini Gati.

No, njegov prijedlog velikom vojvodi da imenuje domaćina za Gusin ford i Nepryadva omogućuje pojašnjenje lokacije ovih drevnih toponima {9}. Teško da bi bilo pogrešno reći da je Gusin ford onaj prijelaz na Nepryadva, gdje su ruski vojnici koji su se vratili nakon bitke pronašli ubijene Tatare. Prema mnogim izdanjima C, izvjesni razbojnik Thomas Katsybeev uočio je bitku kako Sveti Boris i Gleb potukli su tatarsku vojsku, a ratnici koji su se vraćali na bojno polje, koje su potukli sveci Tatari, našli su je na obali Nepryadva. Tako u Pečuju. priča se: „Dvorci su bili poletni, došli su do dna svih Tatara i vratili se, pronalazeći leševe mrtvih Tatara o ovoj zemlji rijeke Nepryadva, gdje ruski pukovi nisu otišli. To su suština pobijenih svetih mučenika Borisa i Gleba “[18. S. 123]. In Persons. data je sljedeća opcija: "radi vraćanja gnavshii i vysha mnogih leševa mrtvih obala rijeke Nepryadva, ideal je bio neprohodan, to jest dubok, i koji je bio ispunjen lešom prljavih" {10} (L. 88/77).

Na riječi "ruski pukovi nisu bili tamo" iz Pečuja. može se dati sljedeće tumačenje: prema opisima bitke, Mamai je prvi pobjegao, nakon čega je pojurila jurnjava, koja ga nije mogla sustići. Stoga izvor prenosi gledište onih koji su progonili Mamai: oni su prvi savladali brijeg Gusin, kada tamo nisu prošli ni Tatari ni druge ruske snage; tada se glavni "val" Tatara koji su bježali približio brijegu, gdje ih je opet sustigla ruska konjica: zbog pandemije koja je nastala, neki od Tatara pokušali su prijeći tamo gdje je Nepryadva bio dubok, i utopili se u rijeci. Tako se pokazalo da je drugi "Mač", na koji se upućuju u izvorima, u stvari Nepryadva. Vraćajući se, Mamaijevi progonitelji vidjeli su leševe na prijelazu i svoj izgled pripisali "postupcima" Borisa i Gleba.

Pošto se Semjon Melik vratio u 6 sati popodne, tj. oko podneva, tada se Gusin ford trebao nalaziti na udaljenosti ne većoj od polovice dnevnog marša - ne više od 15-20 km od polja Kulikovo. Inače, ruske trupe, koje su tek 5. septembra počele prelaz preko Dona, jednostavno ne bi došle do Gusin forda. Međutim, veća udaljenost nije bila potrebna: Nepryadva se nalazi točno 15 km južno, u blizini današnjeg sela. Mihajlovski, skreće na zapad, uklj. Brad Gusin trebate potražiti između ovog naselja i sela Krasnye Buitsy, koje je 10 km sjeverno.

Tatarski stražari, koji su prvi put vidjeli ruske snage, morali su se vratiti u Mamaijevo sjedište na Kuzminaya gati preostalih 6 sati prije zalaska sunca: inače Mamai jednostavno nije stigao do polja Kulikov tokom 7. septembra. Otuda slijedi da je udaljenost između imenovanih mjesta bila samo jedan dan marša - jedva nešto više od 40 km. To znači da se Kuzmina gat nalazila u gornjem toku mačeva Krasivaya, nedaleko od Volova, sadašnjeg regionalnog središta Tula.

Teško je pronaći motiv koji bi natjerao nekog pokojnog urednika s neobično bujnom maštom da izmisli takve detalje. Stoga, jedinstveni podaci o osobama. treba uzeti kao dokaz nekog vrlo drevnog primarnog izvora, koji prenosi usmenu priču očevidca ovih događaja.

5. Samo osobe. daje iscrpno objašnjenje zašto je Vladimir Andreevich Serpukhovskoy, koji je stajao u zasjedi, poslušao naredbu Dmitrija Mihajloviča Volinskog, mnogo manje plemenitog od njega. Samo po sebi, pozivanje na iskustvo ovog zapovjednika, koji je već ostvario nekoliko izvanrednih pobjeda, nije dovoljno: u to doba samo je osoba s višim činom mogla biti zapovjednik, pa je stoga Volynets u najboljem slučaju mogao biti savjetnik, a odlučujuća reč morala je ostati knezu. Vladimiru. Pa zašto se, prema C -u, ovaj princ, vidjevši kako je - citiram iz U - "trulež svuda prošla, kršćanstvo osiromašilo", "koji ne može uzalud pobijediti", umjesto da izda naredbu za marš, obraća Dmitriju Volynsky: "Brate moj Dmitri, da ćemo umanjiti svoj položaj i da ćemo uspjeti, tada će imam već pomoći" [9. S. 179-180]. Osobe. preciznije prenosi ove riječi i istovremeno čini jedinstven dodatak: na pitanje „brate Dmitrije, šta mi stojimo puzeći? koji će biti naš uspjeh i kome imam može pomoći? " Volynets traži više strpljenja, a Vladimir, "podižući ruku", uzvikuje: "Bože naš oče, koji je stvorio nebo i zemlju, pogledaj nas i vidi kakvu pobunu čini Volin protiv njih i ne dopusti, Gospode, da se raduje nas neprijatelju našem đavolu "(L. 83 / 72ob.-84 /73). Ali to nije sve! Dalje u lice. sledi: „Sinovi Ruske, puk Andreeviča kneza Vladimirova, počeli su [ža] da tuguju kada su videli kako njegov odred tuče, a drugi očevi, deca i braća, iako je to bilo dovoljno snažno da to pusti. Zabraniti Volynets …”. Odnosno, situacija u zasjedi se zahuktala do te mjere da su vojnici bili odlučni u namjeri da pojure u bitku protiv naređenja!

Pa zašto Vladimir Andreevič, u suštini, upoređuje Volynets sa đavolom, dok posluša svog vojvodu, kada svi vojnici jednostavno zahtevaju početak napada? Sve ovo izgleda kao književnost kasnijeg doba, dramatično podizanje napetosti, fikcija. Međutim, u osobama. čak je i ranije dato vrlo specifično objašnjenje za to: uoči bitke sam veliki vojvoda dao je Vladimiru Andrejeviču strogu naredbu da učini kako je naredio Volynets.

Ovo završava sa Licima. čuvenu scenu proricanja sudbine, što je čini prilično potpunom. Prema svim verzijama C -a, noć prije bitke, Dmitrij Volynets, čučeći na zemlji, dugo je slušao koji će se zvukovi čuti s obje strane.

Kao rezultat toga, čuo je plač Ruskinja i "helenskih" žena i predvidio pobjedu Rusa i velike gubitke na obje strane. Ovim osobama. dodaje: „Čak će i Volynets odnijeti moj govor velikom knezu Dmitriju Ivanoviču:„ Ako, gospodine, pustite vaš zapadni puk na moju zapovijed, tada ćemo pobijediti; Ako gospodine stanu na put bez moje naredbe, svi će nas pobijediti, ima mnogo znakova tih bitaka. Nije vam lažno, gospodaru, reći ću vam ove riječi”. Veliki knez Dmitrij Ivanovič o zapovijedi svom bratu, knezu Vladimiru Andrejeviču: „Zaboga i za naše roditelje, prema Volincovim zapovijedima, stvori, ako vidiš mene, svog brata, ubijen si, nikako ne možeš slušati njegova naredba: ne odvodite me, samo će me Bog ubiti da budem”. I učvrsti ga zakletvom: „Ako ovo nisi učinio, nemoj mi oprostiti““(L. 67 / 56ob.-68 / 57ob.).

Naravno, ove se riječi mogu tumačiti i kao plod kasnijeg književnog stvaralaštva, ali u ovom slučaju ostaje nejasan razlog zašto je pukom iz zasjede komandovao Volynets, a ne Vladimir Andreevich. Osim toga, ova vrsta tumačenja zapravo je implicitni prijenos modernih ideja u srednjovjekovno doba. U našem racionalističkom dobu, za većinu ljudi, uključujući učene ljude, sve vrste znakova i proricanja sudbine samo su praznovjerja koja se ne mogu shvatiti ozbiljno. Otuda stav prema ovom sloju informacija nije kao dio najstarijeg temeljnog principa C, već kao kasnije književne fikcije. Međutim, ako se odreknemo svoje neutemeljene arogancije i ozbiljno shvatimo ovaj "misticizam" - na način na koji su to činili naši preci, tada će ova priča o Volyntsijevim znakovima biti prepoznata kao pouzdana, pa ćemo čak i točno imenovati njen izvorni izvor - usmenu priču o Dmitriju Mihajloviču Sam Volynski: niko, osim njega i velikog vojvode, nije mogao reći o onome što se dogodilo noć prije bitke.

U tom pogledu, Osobe. ispostavlja se da je tekst koji najpotpunije prenosi ovaj primarni izvor, koji datira iz 80 -ih. XIV vek. Ako pogledamo razlike između teksta Lica iz ovog ugla. i druge objavljene verzije C, gdje se scena proricanja sudbine završava Volynecovim pozivom da se moli Bogu i obraća svecima za pomoć, posebno Borisu i Glebu, zatim skraćivanjem izvornog teksta, u kojemu je glavna pažnja plaća se ne vjerskoj, već "mističnoj" strani stvari, može se percipirati kao plod uredničke aktivnosti određenog svećenika koji je preradio čisto svjetovni tekst izvornog C, uklanjajući nepotrebne "poganske" motive iz i zamjenjujući ih odgovarajućom pravoslavnom retorikom.

6. In Persons. Postoji još jedan zanimljiv fragment koji pruža jedinstvenu priliku da se precizno prati kako je originalna, vrlo specifična priča o pobjedi na Donu prerađena u poučnu i duševnu priču koja će - dozvoliti sebi kap ironije - život - davanje krsta može stvoriti.

Prije citiranja podataka C, potrebno je okrenuti se dugačkoj kroničnoj priči (u daljnjem tekstu - L), koja ovako opisuje sam početak bitke: knez je otišao u veliki puk. I gle, vojska Mamajeva je velika, sva moć je tatarska. I od tada će veliki knez Dmitrij Ivanovič sa svim ruskim knezovima, nakon što je poslao pukove, krenuti protiv pokvarenih Polovca i sa svim njihovim ratnicima. " U nastavku, pri opisu gubitaka, izvještava se: veliki vojvoda "borio se s Tatarima u lice, stojeći pred prvim zahtjevom", odbijajući stati "nigdje na oprišnom mjestu".

Zbog toga je umalo umro: "Desna ruka i njegov odred bili su njegova bishya, on sam je bio oko ustupnih obapola, a veliki stres udario mu je u glavu, u prskanje i u utrobu. [17. S. 142, 143].

U K je sličan tekst smješten u prizor pretraživanja Dmitrija Ivanoviča koji nedostaje u L: „I uskoro mu je oklop sav bio izudaran i ranjen, ali nigdje na svom tijelu nije našao smrtne rane, Tatari su se mnogo borili.“Nadalje, pripovjedač obavještava o Dmitrijevu odbijanju da se preseli na mjesto "oprichnaya" i vraća se na prethodnu temu: "Da, poput govora, učinite to, prije svega počnite s Tatarima, ali desna ruka i oshuyu postupite prema njemu Tatari, poput vode, i mnogo po glavi i po prskanju, a u utrobi mu tuče i ubada i siječe”[14. Str. 63].

Postoji jedna značajna razlika između L i K: K navodi da veliki vojvoda nije samo sudjelovao u prvom sukobu s Tatarima, već se borio "prije svega", a to se ponovilo dva puta. Shodno tome, L -ovi podaci da je "trčao ispred Telyaka" prilično su pouzdani. I premda je ta okolnost donekle zamagljena epizodom scene u kojoj ga je nagovorio da ode na sigurno mjesto (na primjer, u K: "Za njega ima mnogo glagola i namjesnika"), javlja se sumnja da su K i Očuvao je - iako usput, svaki izvor na svoj način - činjenicu koju su kasnije htjeli sakriti, ili barem ne previše oglašavati: veliki vojvoda koji je iz nekog razloga otišao do "čuvara" napao je Tatare, uslijed čega je njegov odred poražen, a sam Dmitrij Ivanovič morao se boriti gotovo sam: Tatari su ga, prema opisu, okružili "kao vodu". Pitanje je: ko je to mogao vidjeti, ako se to dogodilo tokom bitke, ako je Dmitrij jedva pronađen nakon bitke? Takav šareni opis sačuvan je najvjerojatnije jer se dogodio pred hiljadama vojnika.

I ovdje je potrebno okrenuti se S, prvo zabilježiti slijed događaja u O i U (tekstološki bliskim osobama): Veliki vojvoda se presvlači, vadi životvorni križ sa svog "nadra", zatim ambasador iz Sergije Radoneški dolazi mu s knjigama i kruhom, nakon što je pojeo koji Dmitrij uzima u ruke željeznu palicu i želi lično krenuti u borbu s Tatarima. Bojari počinju da se protive. Nakon nagađanja o svetom Teodoru Tironu i drugim vrlo važnim stvarima u odlučujućem trenutku, Dmitrij ipak odlučuje krenuti u bitku: "ako umrem, s tobom, ako se spasim, s tobom." Nadalje, govori kako braća Vsevolozhi vode vodeći puk u bitku, desnom rukom puk vodi Mikula Vasiljevič, lijevom rukom - Timofej Volujevič; zatim se govori o lutajućim Tapolima Obapola, o Mamaijevom izlasku na brdo s tri princa, zatim o tome kako je ogromni Pecheneg jahao naprijed ispred bliskih sila koje su se približile, s čime se Peresvet sudario u dvoboju; nakon toga je počelo klanje. Wu u osnovi ponavlja opći prikaz, ali nakon teološkog "spora" daje originalnu frazu: "I napredna policija će izaći na nas, i izaći će naš puk"; dalje, u iskrivljenom obliku, govori se o Vsevolozhiju (izostavljen, posebno Timofej Volujevič), o nekome koji luta "obapolom", o bezbožnom caru na visokom mjestu i, konačno, o dvoboju "jetre" s Peresvetom [18. S. 42–43; 9, str. 174–177].

Osobe. prenosi sličan tekst U -u u mnogo korisnijem i, očigledno, u izvornom obliku. Od fundamentalne je važnosti da se redoslijed događaja ovdje predstavi na potpuno drugačiji način od uobičajenog. Nakon što je Dmitrij Ivanovič predao "svoje" (ne "kraljevsko", usput!) I konja Mihailu Brjanskom, slijedi:

„Vodeći pukovi su se približili. Pokvarenost luta protiv njih, nema mjesta gdje popuštaju, samo se mnogo njih okupilo. Bezbožni car Mamai otišao je sa svoja tri princa na visoko mjesto, ugledavši krv kršćanstva. Tatarski Pečeneg je već bio blizu mene i izašao je otrovati Pečenege imenom Kalobey pred svim mojim mužem koji sam bio … Sin Rusa, koji ga je vidio i uplašio se, vidjevši ga, veliki princ Dmitrij Ivanovič, zavukavši ruku u utrobu, izvadivši željeznu palicu i maknuvši se sa svog mjesta, želeći pred svim ljudima da počne bitisati … "heroji Rusije" spriječili su ga da krene u bitku na svoj - iako je Dmitrij već "počeo pobjeđivati"! U isto vrijeme Dmitrij izražava sljedeći original, tj. misao koja nedostaje u O, L i K: „Nisam li ja, iznad svih vas, bio nebeski kralj i gospodar počašćen i podeljen zemaljskom čašću? Danas, prije svega, moja glava dolikuje krnjem postojanju”(L. 76/65).

Zatim slijedi ponavljanje: "I izašli su vodeći tatarski pukovi i naš prednji puk …" (L. 76 / 65ob.), Nakon čega je pola lista istrgnuto koso iz knjige. Očigledno je na ovom listu bila detaljnija priča o Peresvetu i "Pechenegu". Ovo proizlazi iz usporedbe s uobičajenim opisima O i U. Dakle, na aversnoj strani poluzagubljenog lista 77/66 nalazio se najvjerojatnije uobičajen pomen vodećih pukova moskovskih bojara (broj znakova u izgubljeno mjesto i u standardnom tekstu o ovome je otprilike isto): dalje u preostaloj donjoj polovici stranice ponovo se spominje Pecheneg,s kojim je Peresvet vidio i htio se boriti s njim. Najzanimljivije je to da unatoč gubitku polovice lista, količina podataka koju lica daju. o Peresvetovoj „pripremi“za pojedinačnu borbu s „Pečenegom“u suštini se podudara sa onim što je u netaknutim tekstovima C: Peresvet je naoružan „arhangelskom slikom“- u O sa „helomom“; traži oprost i blagoslov. Zapravo, nestala su samo spominjanja opata Sergija, brata Andreja Osleba i "Jakovljevog djeteta", koji nisu zauzimali mnogo prostora, iako je više informacija trebalo stati u izgubljeni dio tiraža.

Kakav zaključak treba izvući iz svega ovoga? Prije svega, osobe. sačuvao je ostatak izvornog teksta, koji je izostavljen u drugim verzijama C, - o tome kako je Dmitrij Ivanovič na samom početku, kada su se prednji pukovi tek približavali, sam otišao u susret "Pečenegu", koji je, očito, bio plemeniti Tatar i, poput Dmitrija, nije išao naprijed sam. Prema L, Dmitrijev protivnik nije bio niko drugi do Mamaev "Car Telyak". On i Dmitrij su se vjerovatno poznavali iz viđenja, što je moglo izazvati njihov sukob.

S tim u vezi, S. N. Azbelev mi je s pravom ukazao na odgovarajuće mesto iz legende "O bezbožnim Mamaima", zabeležene u 19. veku. i ne uzdižući se na trenutno poznate C liste, već na stariju verziju povijesne naracije koja do nas nije došla [1. P. 100]. Prema ovoj legendi, za razliku od gotovo svih poznatih verzija C, "Zadonski knez Dmitrij Ivanovič", uzimajući "bojni buzdovan", putuje do Tatarina Krovolina. U posljednjem trenutku, međutim, razmjenjuje konje "s nepoznatim ratnikom" koji se upušta u smrtnu borbu s Krololinom. Tada se istorija ponavlja: Dmitrij Ivanovič ponovo odlazi na dvoboj s drugim tatarskim ratnikom, ali opet umjesto njega bori se i umire još jedan "nepoznati" ruski ratnik [8. S. 380–382].

Najvažnije je da u mnogim verzijama C [18. P.47, 125; 9. S.249; 19. L.95 / 84], u stvari, naznačena su imena ova dva ratnika: veliki vojvoda je nakon bitke vidio izvesnog "namjernog heroja Grigorija Kapustina" koji je ležao pored bitke. S šuti, međutim, zašto je zabilježen zajedno s knezovima i najplemenitijim bojarima, što je dovelo do verzije čisto slučajnog pojavljivanja ovog imena [20. S. 190].

Međutim, sličnost motiva među osobama. a arhangelska legenda navodi na pomisao da su i Aleksandar Peresvet i Grigorij Kapustin bili u pratnji kneza Dmitrija kada je otišao do stražara, prvi koji se sudario s Tatarima iz Tjuljakovog odreda (ili samog Tjuljaka!?) i prvi koji je poginuo u bitci, i početna priča dala je specifičan opis ovih sudara.

Nakon toga, ovu je priču zamijenio pobožan i potpuno fantastičan opis monaškog dvoboja s tatarskim "Golijatom": autoru ovog krivotvorina nisu bili potrebni veliki vojvoda i "car" Tjuljak kao borci: uloga "cara" u C je dobio Mamai, a Dmitrij Ivanovič nije se trebao boriti s najnižim činom. Bilo je lakše izvršiti takvu zamjenu jer je motiv zamjene, očigledno, postojao već u izvornoj priči: Peresvet, a nakon njega i Kapustin, bili su ispred Velikog vojvode po sumu, što znači da su ga zamijenili sobom. Zato se Peresvet pokazao kao "popravljač" i pretvoren je u monaha: tako je istaknuta vodeća i vodeća uloga Pravoslavne crkve, a sama borba postala je simbol sukoba između pravoslavne vojske i nevjernika, kojeg C naziva i "Grcima" i "pokvarenim" - jednom riječju, ateistima.

Vrijednost osoba. sastoji se u činjenici da prenosi srednju fazu transformacije izvorne priče u nešto sasvim drugo: s jedne strane zadržao je izvorni fragment o nastupu Velikog kneza (a ne uopće Peresveta) protiv "Pečenega" ", a s druge strane, predstavila je ranu verziju transformacije povijesnih narativa u publicističkom tekstu: Dmitrij je trebao krenuti u bitku, ali su ga bojari zadržali, a umjesto njega monah kojeg je poslao Sergije iz Radoneža se izjasnio protiv "Golijata". Naknadne revizije izgubile su vezu između uvjeravanja i simboličnog dvoboja: pretvorile su se u samodostatne „mikrocrte“.

Indirektna potvrda da je ova epizoda umetnuta, sekundarna, je definicija u Persons. Peresvet kao crnac "poput Volodimira Vsevoloža u prvom puku". Ranije je ovaj bojar spomenut tek pri opisu Kolomna revije, gdje je zajedno sa svojim bratom Dmitrijem imenovan za namjesnika prve (ali ne i "napredne!") Pukovnije.

Kada opisuje bitku, O u suštini ponavlja kolomanski raspored bojara između pukova u svom izvornom, "neoštećenom" obliku, čineći jedan "amandman": dajući Mikuli Vasiljeviču puk desne ruke, kasniji urednik je pružio snage opisane na početak bitke sa simetrijom: šta je zapravo bila napetost pukova na polju Kulikovo, nije ga zanimalo. Jednom riječju, ti se podaci O ne mogu smatrati pouzdanim: oni karakteriziraju kategoriju "Kolomna", a ne kategoriju "Don".

Vrijedno pažnje je i neobično za tekstove fraze C iz Lita: "I Pečenezi su napustili tatarsko selo kako bi ih progonili". Ovaj "progon", koji se dogodio između pojedinih vojnika i malih odreda, spominje se u nekim hronikama i odgovara kasnijem "Hertzu", u kojem su vojnici pokazali svoju vojnu snagu {11}. Ova se riječ jasno odnosi na vojni rječnik, koji indirektno pokazuje nevinost bilo kojeg svećenika u ovoj poruci. Ovo indirektno govori i o originalnosti podataka o osobama. u poređenju sa O i U.

7. Original na licu. opisan je povratak dobitnika iz Dona. Prvo, jasnije i nedvosmislenije se kaže da je Dmitrij Ivanovič u tom trenutku pokorio Rjazan: „I prolazeći pored Rjazana veliki je knez odveo Rezana do svoje. Čuvši da je Olgird Litovskiy rekao sebi: „Oleg Rezansky mi je dao Moskvu, ali je izgubio Rezana i umro mu je u trbuhu“. Kad se Dmitrij sastao u Kolomenskom, kaže se: "i uzvikujući sve:" Živeli mnogo godina, gospodaru, na svojoj zemlji u Ruskoj i na Rezanskoj "" (L. 97/86ob.-98/87, 101/90).

Drugo, izravno se kaže da je po nalogu samog velikog kneza sastavljena sinodika sa imenima svih onih koji su pali u bitci: „I veliki knez naredi glasnicima da pošalju po cijeloj ruskoj oblasti nadbiskupu, a biskup, i sveti svećenik u manastirima arhimskom obredu i igumanu i svetom prebivalištu životvorne Trojice monahu igumanu Sergiju i cijelom svećeničkom redu, naredili su im da se mole Bogu za svoje zdravlje i za svu vojsku koja voli Hrista i odveo sinove ruskih duša ubijenih nakon Dona do Senadika da pišu po cijelom manastiru po crkvama kao nasljedstvo vječnih blagoslova i smak svijeta i ponija, naredi im da služe i sjećaju se svojih duša”(L. 99 / 88-100 / 99).

Treće, u opštem kontekstu sa gore navedenim podacima, sadržana je originalna hronologija posljednje kampanje. Prema Personsu, veliki vojvoda "otići će iz Dona u grad Moskvu u mjesecu oktobru 28. dana, u spomen na Stefana Savaita i svetu velikomučenicu Poraskovgeju, po imenu petak", a "Dmitrij Ivanovič je stigao u Moskva u mjesecu novembru, osmog dana, katedrala Svetog arhanđela Mihaila ", štaviše," gosti suroge i svi crnci sreli su se u Kolomenskomu sa Dmitrijem Ivanovičem Moskovskim i cijele Rusije i mitropolitom Kiprijanom "sa cijelim ekumenski sabor”- o kotlu (L. 97 / 86ob., 101 / 90-102 / 91). Svi datumi Božića za osobe. tačan, što isključuje mogućnost grešaka.

Izvana, takvi datumi izgledaju krajnje čudno: u usporedbi s podacima, na primjer, Pech. kasne mjesec dana. Ali važno je da je mjesec ovaj lunarni, dug 29 i 30 dana, a ne nimalo uobičajen mjesec po solarnom julijanskom kalendaru {12}. Budući da će detaljno opravdanje ovoga zauzeti puno prostora, ograničit ću se na izlaganje rezultata: studija je pokazala da datiranje osoba. plod je izvornog lunarnog datiranja koje je postojalo u izvornom izvoru; ovo preračunavanje izvršeno je retroaktivno, što indirektno svjedoči u prilog autentičnosti konteksta u koji se ti datumi stavljaju.

Sam sadržaj ovog konteksta sasvim sigurno govori o ovome: zdravica „dugih godina, gospodine“teško se izmišlja unatrag: nakon svoje slavne pobjede, Dmitrij Ivanovič uopće nije dugo živio - manje od 10 godina, što je kasnije pisac trebao su znali za, pa stoga teško da bi napisali upravo takav tekst. Mnogo je prirodnije misliti da je ovo svjedočenje očevidaca, snimljeno ubrzo nakon bitke.

Na isti način, nema razloga sumnjati u vjerodostojnost i dvostrukog navođenja izvora o osvajanju Rjazanja od strane Dmitrija, i dokaza o sastavljanju sinodikona: potvrda o tome sačuvana je u L {13}.

Stvar nije ograničena na ove primjere. Detaljnija tekstualna analiza zasigurno će potvrditi da Lits. bolje od svih drugih verzija C koje su do sada objavljene, prenosi tekst izvorne priče o bitci kod Kulikova. Tekstovi koji su još bili u naučnom prometu plod su kasnije revizije izvorne Priče. Istraživači, otkrivajući ove kasne značajke, pogrešno izvode na ovoj osnovi naizgled logičan zaključak o njegovom kasnom podrijetlu S. Lits. Je li to prilično rana prerada izvorne Priče, u kojoj je "vjersko" tumačenje događaja iz rata s Mamaijem bilo ili uopće nije bilo, ili je bilo znatno manje u pogledu njegove specifične težine. Stoga je u C potrebno jasno odvojiti konkretan opis događaja od njegovog novinarskog kadriranja: prvi seže u 80 -te godine. XIV vijek, drugi - do prijelaza XIV -XV vijeka. Obrazloženje posljednje izjave je tema za posebnu studiju {14}.

_

{1} Konkretne reference na njega mogu se pronaći samo u djelima A. K. Zaitsev i A. E. Petrov, objavljen nedavno [6. P. 8; 11 a. Str. 61]. Međutim, njihov apel osobama. su isprekidane i ne pokrivaju njen glavni sadržaj. {2} U ovoj knjizi se uopće ne spominje izdanje iz 1980. {3} Dalje u tekstu date su samo oznake na tabeli. Originalna i najcjelovitija čitanja posvuda su označena kurzivom. Zbog zabune na listovima, rukopis sadrži dvostruku numeraciju listova tinte i olovke. Prilikom prijenosa grafike, "ou" se zamjenjuje sa "y", "h" - sa "e", dvije tačke iznad samoglasnika prenose se kao "y", puni znak na kraju riječi se izostavlja. {4} Bogojavljenski manastir Golutvin osnovao je Sergije Radonješki [11 … S. 388-390]. Tačan datum nije poznat, ali temelj bijelog kamenog hrama koji su pronašli arheolozi datira iz druge polovine 14. stoljeća. [2]. Dakle, svjedočenje osoba. može se smatrati potvrdom da je ovaj manastir nastao 70 -ih godina. XIV vijek. {5} Ova ponavljanja su natpisi na brojkama. {6} Vjerovatno se čita "H". {7} "Prva", a ne "napredna" pukovnija - takođe u prednjoj zbirci RSL -a, Coll. Muzej, br. 3155. Vidjeti: [9. Str. 159]. {8} U nastavku se oblik "gsdr" otkriva kao "gospodar". To je potkrijepio M. Agoshton [1a. Str. 185-207]. {9} U uobičajenim verzijama, S Semyon Melik kaže: „Već je car Mamai došao na Husin ford i imamo jednu noć između nas, ujutro se bojimo doći u Nepryadva“[18. P. 38]. Važno je da ovaj tekst izostavlja "Kuzmina gat" i da je jednostavniji od verzije Lits. Stoga, od dvije formalno moguće verzije, koje predviđaju pojednostavljenje teksta (O, Pec., Itd.) I njegovu komplikaciju (Pers.), Prednost treba dati drugoj: koji je motiv trebao potaknuti urednika da promijeni originalni tekst na ovaj način? Umjesto toga, prepisivač, koji je dva puta sreo spominjanje "Kuzmina Gati", jednostavno ga je u jednom slučaju bacio, a ostale toponime "proslijedio" Mamaima. {10} U U, glagol se gubi: "Radi okretanja trupa leševa mrtvih, obala rijeke Nepryadnya, ali bio je neprohodan, to jest duboko napuniti leš trulog" [9. Str. 182]. {11} Jedna od epizoda zauzimanja Kazanja 1552. godine: „Suveren je naredio svom puku da stane spontano, a s njima da ne tuku i ne naređuju nijednoj osobi da vozi travitz“[18. S. 504; 16. S. 521]. Veza mogućih skeptika s kasnijim podrijetlom ovog teksta teško se može smatrati čvrstom: takvi detalji mogu biti sadržani samo u vrlo detaljnim opisima bitaka, a u ljetopisima ih nema toliko. {12} Za metod preračunavanja, pogledajte [5]. {13} „Princ Dmitrij je poslao Olgi domaćina u vezi s tim. Odjednom su mu došli rajanski bojari i rekli mu da je princ Oleg oštetio njegovu zemlju i pobjegao s princezom, s djecom i bojarima. I puno se molio za njega oko sedam, da im ne pošalje rati, a oni ga sami grickaju čelom i odijevaju se redom s njim. Princ ih je, međutim, poslušavši i prihvativši njihovu molbu, ugostio ne ambasadora, već je njihove namjesnike stavio pod vladavinu Rjazanja “[17. S. 143-144]; "… i inii mnogi, njihova imena su zapisana u knjigama životinja" [13. Stb. 467]. {14} O ovom pitanju se detaljno raspravlja u Knjizi. 2 moje monografije [5a].

IZVORI I REFERENCE:

1. Azbelev S. N. Historizam epike i specifičnost folklora. L., 1982.1a. Agoshton M. Veliki vojvodski pečat iz 1497. Povijesti formiranja ruskih državnih simbola. M., 2005. 2. Altshuller B. L. Crkve bez stupova 14. stoljeća u Kolomni // Sovjetska arheologija. 1977. br. 4.3. Dal V. I. Objašnjavajući rječnik živog velikog ruskog jezika. T.4. M., 1980.4. Dmitriev L. A. Minijature "Priče o bitci kod Mamajeva" // Zbornik Odsjeka za staru rusku književnost. T.22. M.; L., 1966.4a. Dmitriev L. A. Pregled izdanja Legende o masakru u Mamaevu // Priča o bitci kod Kulikova. M., 1959., 5. Zhuravel A. V. Mjesečevo-solarni kalendar u Rusiji: novi pristup proučavanju // Astronomija drevnih društava. M., 2002.5a. Zhuravel A. V. "Aki Lightning na kišnom danu." Book. 1-2. M., 2010.6. Zaitsev A. K. Gdje je bilo "mjesto koje je preporučila Birch", "Legende o pokolju u Mamayu" // Gornji Don: Područje. Arheologija. Istorija. T.2. Tula, 2004. 7. Mazurov A. B. Srednjovjekovna Kolomna u XIV - prvoj trećini XVI vijeka. M., 2001.8. Ruske narodne priče A. N. Afanasyev. T.2. L., 1985.9. Spomenici ciklusa Kulikovo. SPb, 1998. 10. Književni spomenici stare Rusije. XI - početak XII vijeka. M., 1978.11. Književni spomenici drevne Rusije. XIV - sredina 15. vijeka. M., 1981.11a. Petrov A. E. "Aleksandrijska srpska" i "Legenda o bitci kod Mamajeva" // Drevna Rusija. Pitanja srednjovjekovnih studija. 2005. br. 2.12. PSRL. T.2. M., 2000, 13. PSRL. T.6. Pitanje 1. M., 200014. PSRL. T.11. M., 2000.15. PSRL. T.13. M., 2000.16 PSRL. T.21. M., 2005.17. PSRL. T.42. SPb., 2002.18. Legende i priče o Kulikovskoj bici. L., 1982.19. Legenda o masakru u Mamajevu. Prednji rukopis 17. stoljeća. iz zbirke Državnog istorijskog muzeja. M., 1980.20. Shambinago S. K. Priča o masakru u Mamajevu. SPb., 1906.