10 filmova koji su prepoznati kao najbolja filmska adaptacija ruskih klasika

2024 Autor: Richard Flannagan | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-15 23:59

Unatoč činjenici da je adaptacija klasika uvijek prilično rizična ideja, redatelji često preuzimaju utjelovljenje ambiciozne ideje. Neka od ovih djela, u stvari, ispadaju vrijedna interpretacija klasika, način da se iznova pogleda dugo proučavana radnja i poznati junaci. Nastup umjetnika i slike koje utjelovljuju na TV ekranu uvijek izazivaju burne rasprave, pa možete biti sigurni da adaptacija klasika neće proći nezapaženo, ali publika nije vrijedna pažnje na sve. Prikupili smo najvrednija djela.

Tihi Don (režiser Sergej Ursulyak)

Ne biste trebali uspoređivati modernu adaptaciju sa sovjetskom, to su potpuno različite interpretacije romana. Možda je glavna prednost moderne filmske adaptacije demonstracija svakodnevnog života, događaja, ljudi bez uljepšavanja, što bliže stvarnosti.

U ovom filmu nema velikih glumačkih imena, i to je najbolje. Sve je učinjeno kako glumci presvijetlog izgleda ili karizme ne bi skrenuli pažnju na sebe, ostavljajući glavnu stvar u središtu - samu radnju, tijek života i povijesne događaje. Ovo je, također, možda jedna od temeljnih razlika u odnosu na stari "Tihi Don", koji je imao puno svijetlih imena. Da, nije cijenila cijela javnost ovaj pristup, neke glumačke igre i sami glumci djelovali su rustikalno, ali upravo ta jednostavnost i iskrenost skrivaju snagu ljudi, njegov karakter i dušu.

Pažljivi gledalac primijetiće kako se najprljavije vrijeme u istoriji zemlje suprotstavlja iskrenom i čistom narodu, koji, uprkos svim poteškoćama, zadržava i originalnost i iskrenost osjećaja. Sve je to izloženo u filmu, bez pretjerane pretencioznosti i lažnih vrijednosti i šablonskih emocija.

Rat i mir (režija Tom Harper)

Svaki pokušaj da se na ekrane uklopi monumentalno djelo Lava Tolstoja dovodi do činjenice da se propuštaju mnogi detalji koji u međuvremenu postaju važni. Ovo je drugi pokušaj zračnih snaga da snime Tolstoja, ako je prva serija (20 epizoda) objavljena 1972. godine, tada se druga ekranizacija sastoji od 6 epizoda. Ovo je najskuplja serija kompanije, jer je samo snimanje prve epizode koštalo 2 miliona funti. Ne čudi, na kraju krajeva, ovo je Lev Nikolaevich, što znači skupi kostimi, snimanje u Sankt Peterburgu, veliki tim.

Općenito, kritike o slici su pozitivne, iako se među nedostacima često naziva pretjerano engleski izgled glumaca, odstupanje od zapleta (da, gledatelj možda neće oprostiti prepisivanje Tolstoja). Osim toga, produbljivanje nekih linija zapleta dovelo je do činjenice da se Anatolij i Helen Kuragin nalaze u istom krevetu u potpuno nepovezanom zagrljaju. Uprkos činjenici da je ovaj detalj vjerovatno bio potreban redatelju kako bi pokazao moralni karakter porodice u cjelini, u filmu je nesumnjivo prisutno namjerno povećanje stepena senzualnosti.

Za većinu ljubitelja književnosti, ekranizacija će postati samostalno djelo zasnovano na legendarnom ruskom romanu. Ali Britanci su nedvosmisleno uklonili iz priče sve što govori o ruskoj originalnosti i dubokom psihologizmu. Iako je, istina, zašto ulaziti u nešto što je razumljivo samo za Rusa?

Anna Karenina (režija Karen Shakhnazarov)

S jedne strane, film koji se sastoji od 8 epizoda snimljen je prema tradicionalno ruskim standardima. Odmjeren život, s ranjivim, melankoličnim i promišljenim herojima. Međutim, rad ovog redatelja razlikuje se od njegovih prethodnika po dubini i drugačijem otkrivanju teme.

Od prvih minuta filma shvaćate da je sve ovdje prožeto bolom i tjeskobom glavnog lika, unatoč činjenici da to njezino ponašanje ne odaje izravno. Sama slika je mračna, kao da je zamračena, atmosfera u prostoriji je pomalo zastrašujuća. To su stanovi i kuće s ogromnim sobama, u koje vode vrata s otvorima koji vode do neke udaljene visine, namještaj izgleda oholo, hladni udarci sa svih strana. Istovremeno, igra glumaca je toliko senzualna i iskrena da izgleda kao da je zaključana u ovoj zastrašujućoj pratnji. Ovaj efekat je pojačan muzikom koja se koristi u filmu.

Osim toga, događaji na ekranu odvijaju se trideset godina nakon smrti Ane Karenjine - za vrijeme rusko -japanskog rata u vojnoj bolnici, samo pojačavaju stalni osjećaj boli i straha.

Nema smisla gledati film radi prihvaćanja radnje, ovdje nema jasno izgrađene priče, glavni naglasak stavljen je na osjećaje i emocije glavnih likova, na njihove zaključke i zaključke. Oni su, kao i svi ruski klasici, vrlo kontradiktorni, duboki i laiku često neshvatljivi, nisu podložni standardnoj logici.

Demoni (režiser Vladimir Khotinenko)

Filmska adaptacija romana Dostojevskog reproducirana je vrlo precizno, sudeći po naslovu. Sve što se događa podsjeća na nekakvo ludilo, slike i okolnosti se mijenjaju bjesomučnom dinamikom, sve vrijeme kada se šalju u prošle situacije, osjećaj da na ekranu postoji užas ne napušta. Stječe se osjećaj da je sve što se događa ne samo na ekranu, već i u životu, neka vrsta užasa i da su svi okolo opsjednuti demonima. I upravo je u njihovim postupcima prava suština svega što se događa.

Glumci (uglavnom mladi talenti) igrali su vrlo entuzijastično, ne zaboravljajući da svaku radnju poprate ludilom.

Bijela garda (režija Sergej Snežkin)

Prilično je teško natjecati se s ostalim ekranizacijama djela Mihaila Bulgakova, s obzirom na to da redatelji vole raditi na njegovom djelu. No Snezhkin je predstavio novu viziju, pokazujući da njegov film nije gori od ostalih, još jedno vrijedno djelo koje bi se trebalo svidjeti poznavateljima klasike.

Snežkin zauzima plemiće koji su ostali iz carske Rusije, ali se tako brzo rastvorio u mlazu filistinizma i promjenjivom političkom sistemu. Oficiri, koji su nekad bili personifikacija časti i dostojanstva, suočeni su s nadolazećim promjenama, grubošću i beskrupuloznošću, jer ih izdaju vlastite visokopozicionirane kolege. Oličenje stare Rusije i njenih najboljih obilježja - Bijela garda nije lišena izdajnika. Junak, kojeg glumi Bondarčuk, brzo trči na stranu boljševika, nakon što je konačno shvatio odakle "vjetar puše", vjerojatno je jedan od onih ljudi koji se mogu prilagoditi i prilagoditi svim okolnostima.

Odvojeno, valja reći o glumačkoj ekipi, Khabensky, Porechenkov, Garmash - dušom i raspoloženjem, sa znanjem o materiji, otkrivaju slike, dajući im karizmu i karakter. Vrijedno je odati priznanje redatelju, on ne samo da se ponaša prema zapletu, već otkriva neke detalje toliko suptilno i sitno da daju posebnu sočnost. Drama ustupa mjesto ironiji, komedija tragediji, u ovom filmu možete pronaći sve. Cijeli film ne ostavlja osjećaj suprotnosti između dostojanstva i odvratnosti, potvrđen ne samo općom radnjom, već i detaljima.

Zločin i kazna (režija Aki Kaurismaki)

Tumačenje Dostojevskog prilično je besplatno i to je, blago rečeno. Dakle, događaji se odvijaju u Helsinkiju 80 -ih. Glavni junak Anti je neupadljiv, skroman, suzdržan, tih, iako radi kao mesar u klanici i doživljava gubitak svoje nevjeste. Vozač koji je počinio smrtonosnu nesreću kriv je za smrt svoje voljene i izbjegava kaznu.

Detektivska komponenta, muke glavnog junaka nakon ubistva bogatog biznismena nisu glavne komponente filma, ovo je možda najznačajnija razlika s knjigom. Sličnost je, osim muke herojske savjesti, i u činjenici da je Anti obična osoba koju okolnosti prisiljavaju da se spusti na dno. Postaje otpadni element koji je sistem slomio i apsorbirao.

Hladni i proračunati protagonisti filma na kraju postaju glavne žrtve koje žive u zatočeništvu vlastitih osjećaja, iskustava i boli.

Braća Karamazovi (režija Yuri Moroz)

Redatelj je na filmu radio nekoliko godina, a glumci su, po završetku snimanja, priznali da ih je ovo djelo promijenilo ne samo kao profesionalce, već i okrenulo njihove lične stavove, ideje o dobru i zlu, o vjeri i moralu. Naviknuti se na ulogu, osjetiti sva iskustva vašeg junaka, čak i ako njegovo gledište nije blisko njegovom stavu, djelo je glumca. Ali jedno je naviknuti se na ulogu savremenika, a sasvim drugo - na junake koje je stvorio veliki Dostojevski, pa čak i živjeti u okvirima njegovog najtajanstvenijeg i najsloženijeg romana.

Fedorin odnos sa sinovima vrlo je složen, svaki od njih gleda na ono što se događa kroz prizmu vlastitog ega, interesa i gledišta. Svaki od braće je meditacija Dostojevskog o ljubavi prema slobodi, moralu i religiji.

Filmska adaptacija tvrdi da je potpuno realan prijenos i radnje i slika glumca, koji su se uspjeli točno naviknuti na ulogu i osjetiti je.

Doktor Živago (režija Alexander Proshkin)

Unatoč činjenici da kritičari film nazivaju nezavisnim djelom, ovo je zasad jedina domaća ekranizacija Pasternakovog djela. Demonstracija istorije zemlje kroz prizmu jedne ličnosti - dječaka, muškarca, koji je od malih nogu ostao sam. Kako odrasta i stiče obrazovanje, u zemlju dolazi građanski rat, a zatim i Drugi svjetski rat.

Ne biste trebali pokušavati tražiti potpunu sličnost s romanom, štoviše, filmska adaptacija ima istu tešku sudbinu kao i samo djelo. Prije službenog objavljivanja, piratska verzija već je bila objavljena na ekranima, a kanal koji je otkupio prava na emitiranje sadržavao je toliko oglasa da je izazvao veliko ogorčenje gledatelja. Iz ovih i drugih razloga, serija nije cijenjena u pravoj vrijednosti, iako svakako zaslužuje pažnju i može pružiti veliko zadovoljstvo gledanja.

Scenaristi su roman nadopunili dijalozima, koji u stvari nisu postojali, kako bi detaljnije prenijeli slike i događaje, kako bi postavili prave naglaske. Unatoč činjenici da su se junaci pokazali prizemniji i žilaviji, a Živago je postao poznati pjesnik, to je pomoglo da se jasnije prenese ozbiljnost zapleta.

Očevi i sinovi (rediteljka Avdotya Smirnova)

Film će se svidjeti onima koji ne žele sačuvati zaplet i dijaloge klasika u ekranizaciji. Ovdje se to radi vrlo pažljivo i s obzirom na posao. Kao u eseju, napisanom s odličnim ocjenama, tema romana i sukob očeva i djece otkriveni su duboko i bogato. Gluma, scenografija i kostimi ne izazivaju pitanja i ne ostavljaju osjećaj "maskiranja", sve je skladno, čak i kako bi trebalo biti.

Unatoč činjenici da je radnja svima poznata, a redatelj od nje ne odstupa, film je uspio zadržati određenu napetost, svađu između dva glavna lika, svađajući se u potrazi za istinom.

Taras Bulba (režija J. Lee Thompson)

Odmah treba napomenuti da se ova filmska adaptacija ne pretvara u nešto vrijedno, već je to način da se na rusku klasiku gleda drugačije, kroz prizmu američkog sistema vrijednosti. Pa, šta se dobro može dogoditi ako snimite film o onome što se dogodilo u drugoj zemlji i u različito vrijeme? Pa, tako je ispalo. Osim toga, s obzirom na činjenicu da se Amerikanci fokusiraju na akciju i ne zamaraju se previše detaljima.

Radnja se jako razlikuje od originala, a Taras Bulba se čak i izvana jako razlikuje od prototipa svoje knjige. Na ekranu je pametan, hrabar i nimalo autoritativan. Da ne spominjemo činjenicu da uopće ne liči na lice slavenske nacionalnosti.

I da, Kalinka-Malinka, medvjedi, tri konja, sve je to u filmu u pravoj količini. A kako ne bi izašao na ruskom.

Unatoč činjenici da je ipak bolje čitati klasike, a ne gledati, filmske adaptacije mogu vam dati i raspoloženje i sjećanja i natjerati vas na razmišljanje o vječnom. Također je vrlo vjerojatno da će sama ruka posegnuti za knjigom, jer uvijek povlači za usporedbom određene detalje koji su zaboravljeni.

Klasici sovjetske kinematografije ne samo da su postavili temelje za ovaj smjer umjetnosti u Rusiji, već su se i nosili s nizom drugih zadataka, na primjer, bioskop je trebao promijeniti sliku samohranih majki, čineći ih uglednijim osobama.