Gdje je nestala Pepeljugina majka i koje tajno značenje čuva ova misteriozna priča?

2024 Autor: Richard Flannagan | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-15 23:59

Teško da postoji dijete ili odrasla osoba koja ne zna priču o Pepeljuzi, njenoj patnji, avanturama i sretnom kraju. Pepeljuga je odavno postala oličenje činjenice da je pravda najveća vrijednost, pa će se milost, ljubaznost i patnja uvijek nagraditi, a krivci kazniti. Štaviše, milost nad glavnim likom ove radnje silazi u liku bogatog i uspješnog čovjeka - princa, stoga možemo sa sigurnošću reći da se priče o Pepeljugi i dalje repliciraju, odakle ona potječe?

Pepeljuga i njena nezamisliva priča

Neki su sigurni da je Charles Perrault sudjelovao u stvaranju Pepeljuge, dok drugi vjeruju da su to izumila braća Grimm. A drugi misle da je ovo narodna priča. Zapravo, sve tri opcije su istinite i pogrešne u isto vrijeme. Rijetko je radnja toliko raširena da je nemoguće pouzdano saznati odakle zapravo potječe.

Osim toga, u gotovo svakoj kulturi postoji slična bajka u kojoj vrijedna, ali nesretna djevojka za koju se pokaže da je dostojna princa, a istovremeno nalazi sreću. Unatoč činjenici da postoji samo jedna radnja, bajka se, očekivano, ispostavlja velikodušno začinjena tradicijom i kulturnim karakteristikama određenog naroda, pa se kao rezultat toga pojavljuje vrlo zanimljivo tumačenje.

U starom Egiptu priča je široko rasprostranjena da je orao povukao jednu sandalu mlade djevojke koja je u to vrijeme plivala u moru i donio je u palaču. Faraon je bio toliko dirnut sićušnom cipelom da je odmah zamislio kako izgleda vlasnik cijele sandale i poželio je ne samo vidjeti je, već se i odmah oženiti. Počela je potraga za djevojkom graciozne noge, pronađena je, faraon je sretan. "Pepeljuga" priče leži u činjenici da je djevojka bila predstavnik drevne profesije. Ali faraonu nije bilo neugodno.

Korejska verzija govori o djevojčici Khonchi - živjela je sa maćehom, koja ju je svaki dan tjerala da sredi rižu, očisti kuću i brine se za vrt, naravno, zauzvrat nije čula dobru riječ, bio duboko nesretan i depresivan. Jednog lijepog dana, ona je, rano završivši kućne poslove, uz pomoć čarobnice, otišla na vjenčanje, ali je usput spustila papuču u potok. Poglavar provincije (čitaj - princ) uhvatio je cipelu kako pluta i htio se oženiti gospodaricom cipele. Znate šta se dalje dogodilo.

Talijanski Giambattista Basile je 60 godina ranije od Charlesa Perraulta, ali njegova verzija priče nije stekla takvu popularnost, možda je razlog u pomalo originalnoj radnji, jer je Zezolla ime glavnog lika, nije tolerirao zlostavljanje njena maćeha, ali ju je zalupila poklopcem sanduka, slomivši joj vrat. Da bi to učinila, bila joj je potrebna pomoć dadilje, s kojom je prethodno sklopila ugovor. Plaća za saučesništvo bio je djevojčin otac, kojeg je ona nagovorila da se uda za dadilju. A s kraljem, koji se uspio zaljubiti u nju, i ona se borila, ali toliko očajno da je izgubila papuču, a onda je radnja standardna.

U Perraultovom tumačenju, bajka je postala najprihvatljivija za djecu, nema detalja o Pepeljuginom osobnom životu prije princa, okrutnostima, samo ljubavi, sretnom završetku i kristalnoj cipeli, koja se u bajci pojavila prvi put. Obično su cipele bile jednostavnije. Ali braća Grimm su predstavili vrlo krvavo tumačenje. Navodno su Pepeljugine sestre - maćehine vlastite kćeri toliko željele da se udaju za princa da su čak počele odrezati prste, samo da stanu u cipelu. Jedan je čak uspio, ali princ je primijetio kako krv curi iz cipele i okrenuo kočiju natrag.

Ali to se nije činilo dovoljno, tokom vjenčanja Pepeljuge i princa golubovi su također izvirili oči sestrama. Vrlo oštra kazna u okviru dječje bajke.

Karakteristike priče o Pepeljugi - ovdje nema sitnica

Priča o lijepoj djevojci koja je izgubila cipelu pojavila se u ovom ili onom obliku u mnogim evropskim zemljama. Znaju za to u Rimu, Firenci, Španiji, Škotskoj, Irskoj, Švedskoj, Finskoj. U većini ovih zemalja pričala se priča o djevojčici koja je izgubila kristalnu papuču. Iako u raznim opcijama postoje cipele od drugih materijala, ništa manje čudnih od kristala. Na primjer, drvo ili krzno.

Uprkos razlikama u zapletima, prilično je lako povući paralele između ovih narativa. Čak je i ime glavnog lika uvijek u skladu s pepelom i pepelom - Pepeljuga, na engleskom Pepeljuga itd. I ovo nije naglasak na prljavštini ili teškom radu. Naprotiv, dugo se smatralo prerogativom čiste i ljubazne djevojke da priđe vatri, do ognjišta. Ona je bila ta koja je mogla računati na snishodljivost i darove bogova (u mitologiji).

Pomoćnici se također razlikuju, ali činjenica je da su uvijek tu i igraju zapaženu ulogu. Pomoću njih možete također odrediti u koja su božanstva vjerovali ljudi koji su sastavili ovu verziju priče. Na primjer, čarobnica ili vila personificira natprirodno biće, a ptice (obično golubovi) predstavljaju duh umrle osobe, češće rodbine.

Činjenica da se tako velika uloga daje cipelama također ne čudi. Za mnoge ljude ženske cipele imaju direktnu vezu sa svadbenim ceremonijama. Čak i sada je mladenkina cipela jedan od simbola na vjenčanju, kradu je, piju iz nje za sreću mladih. Ako se cipela izgubi, tada je to obećalo razdvajanje voljenoj osobi, zbog čega se tako uporno vraća natrag.

Mitološka osnova priče

Povjesničari i pisci sigurni su da u početku u zapletu o Pepeljuzi postoji žrtvovanje, pa čak i jelo vlastite vrste. Gdje je, na kraju krajeva, priča o dobru, ljubavi i pravdi? Ali Perrault i braća Grimm su snimali i prepravljali bajke već u 18-19 stoljeću - sasvim nedavno i sa modernom vizijom dobra i zla. Ne čudi što je izvorni mitološki i arhaični zaplet izglađen i racionaliziran koliko je to bilo moguće. S obzirom na to da je radnja o Pepeljugi jedna od najpopularnijih na svijetu i da ima više od hiljadu različitih varijacija, ne čudi što su joj različiti narodi dali svoju boju, često ne u potpunosti humanu ili pristojnu.

Unatoč činjenici da Pepeljugina majka nije u bajci, njen imidž je nevidljiv i igra vrlo važnu ulogu. Čak i ako ne govorimo o njoj, čitatelj ima razumno pitanje zašto je žena umrla, ali u većini modernih zavjera tome se ne daje nikakva uloga. Ali bajke, u kojima je sačuvana stara radnja, odgovaraju na ova pitanja.

U grčkoj verziji priče, majka umire od ruku svojih kćeri, a od starije dvije, dok Pepeljuga, naravno, nije uključena u to. Zaplet ide otprilike ovako: jednom su se tri sestre vrtile u večernjim satima, a onda je jedna od njih predložila, kažu, ko prvi ima vreteno, mi ćemo to pojesti. Vremena su bila gladna, meso je bilo retko. Evo, iz takvog prijedloga, majka je ispustila vreteno. Devojke su ignorisale ono što se dogodilo, ali to je padalo iznova i iznova. Tada su starije sestre odlučile pojesti i nju, Pepeljuga, najmlađa od sestara, zauzela se za majku, ponudila da je pojede, ali ništa joj nije uspjelo i sestre su učinile svoj plan. Prema tekstu postaje jasno da majka namjerno ispušta vreteno kako bi spasila svoju djecu od gladi, pojavljuje se i u obliku čarobnice svojoj najmlađoj kćeri kako bi je nagradila za ljubav i dobrotu.

I nisu samo krvoločni Grci smislili tako čudnu bajku, ima mnogo primjera kada se pojede jedan od članova porodice, najčešće majka - ima ih mnogo u različitim mitologijama. Štoviše, u blažim verzijama, ona prvo preuzima masku krave, pa tek onda pojede. U nekim varijacijama, majka porodice se pretvara u kravu kao kaznu. Na primjer, u jednoj srpskoj bajci starac upozorava djevojke da će se, ako jedna od njih spusti vreteno u ponor, njihova majka pretvoriti u kravu. Radoznalost djevojčica je ustala i otišli su pogledati u pukotinu, a onda je jedna od njih ispustila vreteno. Potvrđeni su najgori strahovi - umjesto majke, kod kuće je čekala krava.

Otac se ženi drugom, maćeha počinje da se ruga usvojenoj ćerki, a krava pomaže i štiti, mada se kasnije ispostavilo da je pojedena. To ga čini sličnim bajci o Tiny-Khavroshechki.

Razloga za kanibalizam može biti nekoliko, jedan od njih je prisilna mjera zbog gladi, suše, drugi je ritual. U ranoj mitologiji kanibalizam je bio svojstven vrhovnim božanstvima, ali zabrana se počela širiti i kanibalizam postupno postaje znak nižih mitoloških stvorenja. Obično je bio strogo kažnjavan, baš kao što Pepeljuga nikada nije dodirnula meso životinje u koju se pretvorila njena majka. Vijetnamska verzija uključuje kanibalizam na potpuno neočekivan način, kao kaznu, maćeha pojede komad mesa svoje kćeri.

Takve razlike u zapletima objašnjavaju se činjenicom da su bajke predugo bile usmeni žanr, koji su se prenosili od usta do usta, svako je dodavalo nešto svoje, modificirano u skladu sa svojom vizijom svijeta i sistemom vrijednosti.

S vremenom sliku majke gotovo u potpunosti istiskuje ljubazni pomoćnik, a najčešće je to ili životinja ili izmišljeno stvorenje, ali ne i osoba.

Zašto je priča o Pepeljugi uvredljiva za žene, ali se i dalje ponavlja?

Pitanje je trebalo biti retoričko da priča o Pepeljugi nije apsolutno većina doživjela isključivo pozitivno. Recimo, treba ponizno čekati, izdržati i tada će se sigurno naći princ koji će sve probleme odnijeti u svoju palaču. Štoviše, za glavnog junaka dovoljno je jednostavno postojati i ne pokušavati promijeniti svoj život na bolje. Pa, osim da iskoristite priliku i odete na loptu.

Moderne priče o Pepeljugi sada se prikazuju na ekranu, i to u obliku filmova, kojih ima ogromnu raznolikost. Nijedna generacija žena nije odrasla na njima, uvjerene da možete samo oprati pod, "razgrnuti pepeo" i čekati princa. A sada se, čini se, "princ" ocrtao na horizontu, ali iz nekog razloga život ne postaje bolji. Ko je kriv? Naravno, princ. Uostalom, od njega se očekuje da riješi apsolutno sve probleme, čak i lične prirode.

No, definitivno nema dovoljno prinčeva za sve, a u posljednjih deset godina samo se Meghan Markle uspjela udati za prijestolonasljednika, pa čak i tada s puno rezervi i poteškoća. Ostali, na čijim je plećima povjereno poboljšanje života Pepeljuga, ne žure s tim. Jedan se ne planira vjenčati, drugi, pokazalo se, više voli ležati na kauču, a ne ugađati svojoj voljenoj, treći čak odgovara modernoj riječi "zlostavljač".

I previše je pitanja najvažnijoj junakinji bajke. Pasivna patnica, koja nijemo trpi nasilje u vlastitom domu, teško gubi odobravanje modernih Amazonki s feminističkim stavom. I, možda, već od 80 -ih godina prošlog stoljeća, Pepeljuga je pravi antijunak kada su u pitanju rodne rasprave (i ona joj stalno dolazi).

Moderni psiholozi tumače Pepeljugin stav kao: ako dan i noć poslušno podnose nasilje, preuzimaju nepodnošljiv teret, šutke podnose sve nepravde, tada možete zaraditi Sreću i Ljubav (a i palaču). Čak se pojavila i oznaka "Pepeljugin sindrom". Psiholozi preporučuju da se žene riješe ovog sindroma zbog pogrešnog i destruktivnog psihološkog okruženja. Štaviše, pisci tvrde da Charles Perrault nema nikakvih djevojačkih iluzija, već se radi o spašavanju porodice i protjerivanju lažnih nasljednika prezimena.

Ako Pepeljugu smatramo infantilnom osobom, koja je iz nekog razloga počela unositi beneficije, onda ona ima mušku verziju u ruskom folkloru - Ivana Budalu. Jednostavan i bezopasan, nikome ne čini ništa loše. Međutim, on jednostavno nikome ništa ne čini, a peć je njegovo prirodno stanište. Međutim, to ga nimalo ne sprječava da se oženi princezom i dobije pola kraljevstva.

Ako počnete pomno gledati, tada možete kritizirati ne samo bajku, već i crtiće, pa čak i najomiljenije sovjetske, koji se smatraju klasicima animacije, a iz nekog razloga ih moderna djeca ne vole osobito.