Dvorska poezija i ušljivi samuraji: Kakva su sjećanja japanskih dama i gospode iz doba Heian

2024 Autor: Richard Flannagan | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-15 23:59

Heian je jedno od najromantizovanijih doba u japanskoj istoriji. U ovo doba ljubaznost cvjeta, pojavljuju se žanrovi japanske poezije i formira se japansko viteštvo - samuraj. U ovo doba živjeli su legendarni pisci i ništa manje legendarni prinčevi. Ali živjeti u eri Heian, koliko god to bilo fascinantno, teško da bi se iko od ljudi 21. stoljeća složio. Sve je bilo previše komplicirano, a ponekad je, pomnijim pregledom, bilo i ružno.

Sankt Peterburg na japanski način

Vrlo često se doba Heian uspoređuje s kurtoaznim srednjim vijekom Evrope, i postoje dobri razlozi za ovo poređenje. Ali ime "Heian" prevedeno je kao "mir, odmor", a srednji vijek se malo povezuje s mirom. Iskreno, doba Heian bilo je također puno oružanih sukoba: Japanci, koji su bili kolonisti ostrva, nastavili su osvajati zemlju od Emišija, starosjedilačkog stanovništva. Osim toga, s vremena na vrijeme feudalci su se opirali moći carske porodice.

Eru su nazvali u čast grada Heian -kyo - nove prijestolnice, koju je izgradio i nazvao car Kammu. Sada je poznata kao Kyoto. Car je nastojao umanjiti značaj prethodne prijestolnice Nare, gdje je vjerski život ključao, a budističko svećenstvo preuzelo veliku moć.

Borba protiv moći budističkih monaha bizarno je kombinovana sa institucijom monaha-careva, kada su na japanskom tlu zapravo bila dva cara. Kad je stari vladar našao svog sina dovoljno starim da izvršava svoje dužnosti, on je abdicirao u korist svog sina i preuzeo monaško dostojanstvo. To je učinjeno jer je japanski car bio upleten u mrežu obaveza i ograničenja, a monah je mogao uživati sve privilegije svećeništva i mnogo veću slobodu djelovanja općenito, mogao si je priuštiti da ima zaseban sud i poseban, naizgled ne - carska vojska, koja aktivno utječe na politiku, dok njegov sin- car preuzima njegovu počasnu poziciju.

Grad Heian-kyo donekle je sličan Sankt Peterburgu. Ne samo da je odmah izgrađen da postane glavni grad, već je od samog početka bio planiran pravim paralelnim i okomitim ulicama koje su sijekle grad na trgove, i, naravno, poput Sankt Peterburga, Heian-kyo je podignut uz more …

Kineski - ne, japanski - da

U doba Heian patriotizam je nastao kod Japanaca, koji su dugo bili praktično izolirani od Azije. Sve kinesko počelo se postupno činiti tuđim, moralno zastarjelim i, štoviše, izazvalo je podsmijeh svojom umjetnošću. U doba Heian pojavljuju se dva poznata stila slogovnog pisanja, hiragana i katakana, koji olakšavaju pisanje i čitanje tekstova. To je donijelo neviđen procvat japanske nacionalne književnosti, a mnoga djela napisana u doba Heian danas se smatraju klasikom.

Iako su mnogi elementi kineskih ceremonijala i neke kineske igre i dalje bili potrebni svakom aristokrati koji je želio voditi normalan društveni život, općenito, Heian Japanci su razvili ukuse za koje su i sami vjerovali da su prirodni. Postoji moda da se divite sezonskim pojavama, poput snijega pod mjesečinom ili cvjetanja trešnje. Ideja o ženskoj ljepoti doživjela je promjene. Sada se svaka ljepotica morala razmetati raspuštenom crnom kosom - to je tako prirodno! Kako bi kosa izgledala posebno bujno i romantično vučena po podu, često su ih nadopunjavali šinjonima. Šnale za kosu mogle su se nositi s vlastitim opalim dlakama, pažljivo uklonjenim sa češlja i kosom kupljenom od običnih ljudi. Za iluziju gustoće kose, linija njihovog rasta na čelu također je bila nijansirana tintom.

Uobičajeni kostim plemenite fashionistice bio je skup labavih svilenih kimona različitih boja, stavljenih jedno na drugo tako da su rubovi svih kimona bili vidljivi, gledajući jedno iza drugog kao ležerno (ali u stvari, naravno, vrlo uredno). Najniži kimoni su, naravno, presretnuti pojasom. Kimono, koji je djelovao kao košulja, bio je bijel i uguran u široke hlače, često crvene - hakama. Boje i uzorci (toliko stilizirane slike biljaka da bi izgledale dobro u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, ali se i dalje smatraju vrlo prirodnim) odabrane su za sezonu.

Bez obzira na svu žudnju za prirodnošću, šminka ljepotica bila je vrlo gusta, iako je na svoj način imitirala ono što se smatralo prirodnom idealnom ljepotom. Plemenite Japanke velikodušno su se izbeljile rižinim brašnom, obojile donje usne grimizno kako bi usta izgledala svježa i mala, obrijane i ofarbane iznad obrva koje su bile idealnije u smislu ideja njihovog doba - malih i okruglih. Na sličan način - uz upotrebu izbjeljivanja i precrtavanja obrva - oslikane su i muške dvorske dandie.

U doba Heian običaj da se zubi pocrne posebnim lakom koji sadrži okside željeza široko se proširio i među muškarcima i među ženama. S jedne strane, ovaj lak spriječio je uništavanje cakline. S druge strane, crna je nosila duboku simboliku, bila je to boja vjernosti i postojanosti. Pocrnjevši zube, žena se zaklela na vjernost svom budućem mužu, muškarcu - u odanosti gospodaru.

Kad duh teži prema gore, a preziran način života sve potcjenjuje

Era Heian bila je prožeta ceremonijom i brigom za ljepotu. O svakoj se osobi sudilo prvenstveno po eleganciji, a tek onda po vrlinama. U moralu su vladali dvostruki standardi: općenito, nisu se poticali posjeti muškaraca ženama s kojima nisu bili povezani nikakvim vezama, ali ako se sve učini lijepo, onda … Život je, na kraju krajeva, prolazan, a Japanci (za razliku od Kineza) znaju kako uživati u vječnom, ali u trenutku koji će nestati.

Dobar ljubavnik, osim besprijekornog odijela i manira, zahtijevao je i sposobnost vođenja nježne i uzbudljive prepiske, tiho posjećivanje ženskih odaja (zidovi i vrata u kojima su bili od bambusa i papira), ne vrijeđajući je ravnodušnošću, oblačeći se nakon snošaj i mogućnost nenametljivog darivanja, od slatkih malih iznenađenja do skupih kimona. Očekivalo se i da će gospodin moći svirati flautu ili crtati, ili bolje oboje.

Od gospođe se, u osnovi, tražila samo prepiska. Činjenica je da su se plemenite žene iz doba Heian skrivale od očiju muškaraca, osim ako nisu služile na dvoru, gdje su ih svi mogli vidjeti. Zaljubili su se u dame po silueti koja je vidljiva na papirnom zidu, kada su odaje osvijetljene iznutra, po glasu koji se može čuti iza ekrana prilikom posjete, po rukopisu kojim odgovara na bilješke, izborom boje i uzorka na kimonu s rukavima, čiji se rub širio ispod paravana na podu. Na kraju, spolja, zaljubljivanje je bilo katastrofalno - svi su hodali sa istim frizurama i istim naslikanim licima. Ne čudi što su poznate pjesnikinje hodale u poznatim ljepotama, iako im gotovo nitko nije vidio lica!

Nažalost po gospodu, dame su ponekad i same pokvarile zadovoljstvo ljubavne igre. Na primjer, u priči o legendarnom princu Genjiju opisano je da je dvanaestogodišnja djevojčica koju je posjedovao usred dječje igre s lutkama, na njegovu ljutnju, umjesto da mu je poslala nježnu i sofisticiranu poruku jutro, kako bi trebalo biti nakon ljubavne noći, jednostavno je ležalo u groznici, potpuno ravnodušno prema poruci samog Genjija.

I divljenje prirodi ponekad je dolazilo u nesklad s osnovnim tijelom. Divili smo se snijegu u vrtu na mjesečini na otvorenoj galeriji i prilično je hladno, čak i ako nosite puno kimona. Bilo je vlažno diviti se kišnim kapima, opadanju lišća - zanimljivo je do trenutka kada vjetar baci lišće zajedno s prašinom u vaše lice.

Osim toga, stupanj sofisticiranosti uvelike su smanjili brojni paraziti karakteristični za svako ljudsko prebivalište u bilo kojem srednjem vijeku, bilo da je riječ o europskom ili japanskom. U krevetu je bilo moguće pronaći bubu, ponekad su miševi noću trčali po podu u potrazi za staklenkama rižinog praha, uši su nastojale ući u nabore odjeće i kose (upravo zbog potrebe da se nekako nose s ušima povezana je poznata samurajska frizura, kada se obrije pola glave - preostala kosa služi za eleganciju). Ljubav prema mačkama i mačićima pružila je sofisticiranim damama i plemenitoj gospodi crijevne parazite. Borili su se sa svim tim nesrećama najbolje što su mogli, zatim su dimili odjeću dimom, zatim jeli lijekove koji gotovo podjednako truju parazite i njihovog domaćina.

Osim toga, smatralo se normalnim da je dama pijana. Pijenje zagrijanog sakea, opremljeno odgovarajućim ritualima, bilo je vezano za vjersku bazu i dobilo sveto značenje, daleko od svakodnevnog pijanstva. Ovo je jako utješilo sjedeće dame u hladnoj sezoni. Nikada van praznika nisu pokazali takvu religioznost.

U Japanu se i dalje velika pažnja posvećuje izgledu i ponašanju. Na primjer, tamošnje djevojke se stide što ne obriju ruke i ne dobiju komplimente.