Zašto su školarcima na časovima književnosti potrebna djela koja ne razumiju

2024 Autor: Richard Flannagan | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-15 23:59

Čitajući školski program o književnosti kao odrasla osoba shvaćate da to nije bila boja zavjesa, kako je učiteljica tvrdila, već se motivi postupaka likova poigravaju novim bojama. Tekstovi Puškina, filozofija Tolstoja i tragedija Dostojevskog, čak se, prema mišljenju samih učitelja, u potpunosti otkrivaju tek u odrasloj dobi. Pa zašto su klasici ruske književnosti uključeni u školski program, ako adolescenti na mnogo načina ne mogu samo cijeniti širinu svojih misli, već i shvatiti suštinu?

Koja se djela nazivaju klasicima i tko ih definira kao klasiku ili ne?

Čini se da se takvo pitanje uopće ne bi trebalo postavljati, jer klasici poput Puškina, Lermontova i Tolstoja ne izazivaju nikoga da sumnja da su klasici. No, u isto vrijeme među klasicima postoje imena koja su dobro poznata. I događa se, i obrnuto, djelo čitaju svi, autor je poznat, ali nije uvršten na listu "favorita".

U svakodnevnom životu ova se definicija koristi za upućivanje na nešto toliko poznato da je u određenoj mjeri uspjelo zube postaviti na ivicu, ali navodno nikada neće izaći iz mode.

Zapravo, govoreći o klasicima, ljudi svaki put unose različita značenja u ovaj koncept. Ako govorimo o muzici, onda se i Čajkovski i Beatles mogu nazvati klasicima, sve ovisi o tome koje značenje sagovornik unosi u riječi. Što se klasične odjeće tiče, šta vam prvo padne na pamet? Svečana jakna u diskretnim nijansama? A prije samo nekoliko stoljeća, klasična muška odjeća značila je štikle i perike. Pa je li ovo klasik za sva vremena? I je li neko nakon čitanja Puškina uzviknuo da je on ovdje - klasik lično?

Da, poput prepoznavanja genija - genija, prepoznavanje kao klasik dolazi nakon smrti autora u većini slučajeva. Glavni zahtjev za klasike je test vremena, jer je život jedne osobe previše beznačajan period za takav zadatak.

Tri grčka autora - Euripid, Eshil i Sofokl, čija su imena postala primjer klasične književnosti, postavila su te temelje. Da, bili su popularni i traženi tokom svog života, ali nije bilo govora da će im vjekovi kasnije ostati u ušima, a djela će se smatrati primjerima svjetske klasične književnosti.

Atenu je, izgubivši svoj izvorni utjecaj, potpuno osvojio Aleksandar Veliki, a zatim i Rimljani. Potonji su počeli učiti grčku književnost u školama, iako samo grčko carstvo više nije postojalo. Dakle, književnost je preživjela raspad carstva i to je postavilo osnovni kanon književnog djela stvorenog da postane klasik - oni su sposobni ostati, opstati, čak i ako se carstvo raspalo, stoljeća su se promijenila. Stoga je tvrditi da je netko postao doživotni klasik barem bezobzirno - vrijeme još nije postavilo svoje prioritete.

Mora li klasični pisac biti popularan tokom svog života? Ovdje je teško izvući bilo kakvu pravilnost. Činjenica da Dontsova danas prodaje knjigu za knjigom uopće ne znači da će nekoliko stoljeća kasnije nekome biti poznato njeno ime. Jevgenij Baratynski je nekada bio izuzetno poznat pjesnik, čija su se djela rasprodala sa velikim uspjehom. Međutim, ko danas zna za njega?

Da je Franz Kafka živio sada, onda bi nesumnjivo bio najbogatiji čovjek, ali umro je u siromaštvu ne dobivši zasluženo priznanje i počast. Ista je situacija sa Edagorom Poom, Emily Deakins. Ali, na primjer, Lev Nikolaevich je za svog života bio poznati pisac, živio je bogato, poštovali su ga njegovi savremenici. Pa čak i sada ostaje jedan od osnivača ruskih klasika. Dakle, postoji li veza između doživotne popularnosti i pozivanja na klasiku?

Općenito je prihvaćeno da "klasici" podrazumijevaju odanost tradiciji - to je, kao i prije, kao i obično.

Školski program iz književnosti ili "klasična igra"

U eri Interneta i djece koja ne čitaju, gotovo svi polaznici nisu mislili da je školski program o književnosti odavno potrebno prilagoditi potrebama savremene omladine, društva i postojećim vrijednostima. Možda će tada i djeca početi čitati?

Međutim, svaki pokušaj promjene školskog programa iz ovog predmeta uvijek izaziva veliko nezadovoljstvo u društvu. Kao i pokušaj da se u njega uključi novo djelo. Roditelji koji su odrasli uz ove knjige uvjereni su da bi njihova djeca trebala doživjeti isto književno iskustvo. Stoga, unatoč činjenici da je bilo pokušaja da se promijeni, uključujući radikalno, popis literature za školarce. No, ostaje činjenica da je danas u Rusiji školski program književnosti jedan od najkonzervativnijih u svijetu. Časovi književnosti slijede glavni cilj - upoznavanje sa djelima koja su uključena u nacionalni književni kanon. Ovo posljednje se promijenilo zajedno s promjenama u zemlji.

Uprkos činjenici da je nakon revolucije vlada bila spremna da preuredi čitav sistem carskog obrazovanja, za to jednostavno nije bilo novca. Osim toga, odredba o jedinstvenoj radnoj školi izdata je još 1918. godine, ali program za nju samo tri godine kasnije. Program je bio osmišljen za 9 godina, ali je period obuke smanjen na 7 godina zbog situacije u zemlji. Jedini izvor znanja u to vrijeme bio je učitelj, a udžbenik je često bio samo kod njega. I samo je nastavnik odlučio s kojom će literaturom upoznati učenike, a s kojom ne.

Međutim, Ministarstvo obrazovanja je shvatilo da su tako široke mogućnosti za nastavnike, posebno u književnosti, pune slobodoumlja i lažne ideologije. Program je postao stroži, nastavnici nisu mogli zamijeniti jedno djelo drugim. Srednjoškolci uglavnom čitaju mlade sovjetske autore. Zajedno s Gorkim, blokom Majakovskog, Fedinom, Lidinom, Leonovom, Malyshkinom bili su susjedi - čija su imena sada poznata samo ljudima starije generacije. Istovremeno, program je predviđao i tumačenje djela s osvrtom na marksizam.

1931. program je izmijenjen, učinjen još ideološki provjerenijim. No 30 -ih godina, sa njihovim preokretima i čistkama, prihvaćenim obrazovnim dogmama nije bilo dopušteno da se uhvate. U tom periodu udžbenici su zamijenjeni tri puta! Relativna stabilnost došla je tek krajem 30 -ih, tadašnji školski plan i program trajao je sve do Hruščova. Program je bio prilično težak, reguliran je broj sati koje je potrebno dodijeliti određenoj temi.

Taj je program uključivao pamćenje dijelova teksta, a nastavnik ili učenik ih nije mogao odabrati prema vlastitom nahođenju. Mnogim stručnjacima u oblasti književnosti ovakvo stanje se uopće nije svidjelo, jer je kliše u takvoj oblasti neprihvatljiv. Subjekt, koji je osmišljen da pouči razmišljanju, da vidi skriveno, na kraju je ostavio samo uski hodnik za misli. I svako drugo tumačenje djela prepoznato je kao netočno i nije imalo pravo na postojanje. To je dovelo do činjenice da su školarci bili uvjereni da su svi pisci i pjesnici ljudi kristalne čistoće i dobrih namjera, jedino o čemu su se usudili sanjati bila je socijalistička revolucija.

Nakon 50 -ih, kada Staljina više nije bilo, školski program za književnost nije se značajno promijenio. No, stubovi ruskih klasika su odlučni - predrevolucionarni pjesnik - Puškin, sovjetski - Majakovski. Među proznim piscima su Tolstoj i Gorki.

Program koji je usvojen 60 -ih povećao je broj proučavanih autora i djela, ali samo je nekome djeci pokušano da mu to uopće ne bude dopušteno. Pretpostavljalo se da će ih školarci proučavati kroz udžbenike književnosti, ocrtavati riječi učitelja, i to će biti kraj proučavanja djela. To je doprinijelo jednostranoj interpretaciji djela, onemogućavajući nezavisno razmišljanje i analizu. Osamdesete, godina u nedostatku u svakom pogledu, karakterizirao je procvat tržišta knjiga, a onda je postalo moderno držati cijelu biblioteku kod kuće. Istina, knjige se često biraju ne po principu „omiljenog autora“, već po boji kičme. No, više od ozbiljnih promjena ocrtano je u školskom programu. Političke i socijalističke ambicije i autora i junaka potisnute su na drugo mjesto. Osjećaji i iskustva heroja postaju glavni. I u tome ruska književnost definitivno nema para.

Konačno, zvuk jezika, umjetnička ljepota teksta, njegov lirizam i talent autora postaju važni, a ne ispravnost njegovih političkih misli. Radovi koji su nekad činili osnovu programa proučavaju se usputno.

Koji je od školskih programa vrijedan ponovnog čitanja kako bi se djelo razumjelo s druge strane

Naravno, svako djelo, bilo da je iz školskog programa ili nije uključeno u njega, ponovno pročitano u odrasloj dobi može iznenaditi novim aspektima. Osim toga, kao što je gore spomenuto, sovjetski obrazovni sistem je s vremena na vrijeme pokušavao ući u umove mlađe generacije i odlučiti koje misli će tamo rojiti, a koje - ne. Stoga, čak i ako odbacimo nijanse o jedinoj ličnosti u nastajanju, bilo je više nego dovoljno okolnosti koje nisu dopuštale potpuno uživanje u umjetničkom djelu.

Dela Fjodora Dostojevskog, iako se uče u srednjoj školi (10. razred), i dalje su preteška za percepciju adolescenata. Psihologija, filozofija, religija i lični sukob - sve je to pomiješano u romanu "Zločin i kazna" na takav način da je za pravilno razumijevanje Raskoljnikovljeve teorije potrebno imati predodžbu o kršćanstvu. Posebno morate razumjeti što kršćanstvo znači pod božanskim planom i ulogom čovjeka u njemu, u nihilizmu, ateizmu i povijesti religije. Bez svega ovoga, teorija i misli Raskoljnikova više liče na delirij luđaka.

Inače, Dostojevski ima djelo pod nazivom Tinejdžer, koje bi bilo mnogo prikladnije za proučavanje školaraca, dok je Zločin i kazna roman za odrasle osobe širokih pogleda. I, naravno, Dostojevski, kao genij riječi, zaslužuje polako i promišljeno čitanje. Uostalom, svaka njegova rečenica je pravo umjetničko djelo, koristi epitete, zahvaljujući kojima se svaki njegov lik otkriva, zvuči i postaje nevjerojatno skladan.

Tokom proučavanja "Eugene Onegin" Aleksandra Sergejeviča, a to se događa u 9. razredu, učitelj u pravilu ležerno objašnjava običaje 19. stoljeća, dok svu ljepotu i vrijednost djela možete razumjeti samo ako imate makar klimnu ideju o tome šta predstavlja plemenitu kulturu 19. stoljeća. Shvatite zamršenost rodnih odnosa tih vremena, kôd dvoboja.

Sa 14-15 godina, koliko i ima godina, nemoguće je da glavni čitaoci "Eugene Onegin" to znaju. U školskom planu i programu ovo se djelo radije koristi za upoznavanje života i temelja plemićke zajednice 19. stoljeća, pa učenici teško mogu pravilno protumačiti "roman" Onjegina i Tatjane.

Posjedujući dovoljno znanja iz područja kulture i povijesti, te u privatnom životu, izuzetno je ugodno ponovno pročitati "Eugene Onegin" i ponovno otkriti misli autorice, koja je bila vrlo, vrlo suptilan poznavatelj ženske duše. Puškinove digresije o njegovim kolegama u radionici dobivaju potpuno drugačiji kolorit.

"Rat i mir" jedno je od najsloženijih djela ruskih klasika. I ovdje se ne radi samo o velikom volumenu, već o složenom zapletu, gdje se isprepliće nekoliko redaka. Izuzetno je teško stalno imati na umu sva imena, okolnosti i činjenice. Osim toga, učenicima desetih razreda izuzetno je teško da se upuste u život glavnog grada uoči Napoleonovog napada, makar i zbog nedovoljnog poznavanja historije.

Da, djelo se djeci može učiniti zanimljivim, ali za odrasle koji neće pokušati razumjeti što se događa duž priče (uostalom, kasnije neće napisati esej i neće odgovoriti na škakljiva pitanja učitelja) bit će posebno uzbudljivo pa čak ni opis hrasta neće biti dosadan kao prije. Šolohovljev "Tihi Don" težak je za učenike jedanaestog razreda upravo iz istog razloga zašto učenici desetog razreda uzdišu iz "Rata i mira". Rad je mnogo jednostavniji i, naravno, zanimljiviji za odrasle. Posebno s obzirom na emocionalna iskustva heroja, tragediju njihove sudbine, koja je usko isprepletena s poviješću zemlje.

Bilo bi pošteno gledati na djelo Turgenjeva "Očevi i sinovi" s druge strane - sa "očinske" strane. Nakon što ste je pročitali u 10. razredu, htjeli-ne htjeli, zatekli ste se u kampu "djece", kao odrasla osoba, možete se usredotočiti na samu činjenicu sukoba i bolje razumjeti suštinu problema i dubinu roman. Definitivno se isplati.

Platonovljevo djelo "Temeljna jama" povremeno se pokušava izbrisati iz školskog programa, jer je previše dvosmisleno i složeno, posebno za percepciju adolescenata. Ova previše filozofska i društvena parabola sa satiričnom predrasudom ne zahtijeva samo povijesno, već i političko znanje. Pa čak i neko neustrašivost. Djevojčica spava u lijesu. Šta školarci vide u ovim detaljima? Nešto zastrašujuće, zaglave im se takvi detalji i ne mogu se koncentrirati na metaforičku prirodu priče.

Osim toga, autor se poslužio vrlo izvanrednim načinom izlaganja, leksička nekompatibilnost riječi upada u oči čak i neiskusnom čitatelju, tjerajući ga da je stalno u napetosti. Lermontov nije pisao kompliciranim jezikom i nije vezao svoja djela za istorijske događaje, pa je "Heroj našeg vremena" sasvim pogodan za učenje u devetom razredu. No, ako su adolescenti više zainteresirani za ljubavna iskustva heroja, tada će odrasla osoba vidjeti svu dramu, složenost međuljudskih odnosa i čitavu paletu iskustava.

Buninove priče u školi predstavljene su kao isključivo romantične, čak dolaze s objašnjenjem "o ljubavi". Međutim, ako se u pubertetu priče zapravo percipiraju isključivo kao romantične i lirske, tada će se čitav niz herojskih iskustava, njihovih međuljudskih odnosa i emocija otkriti odrasloj osobi.

Ako su adolescenti vrlo skeptični prema Oblomovu Gončarovu, tada će odrasla osoba, umorna od životnih nevolja i problema, biti potpuno prožeta životnom filozofijom glavnog junaka djela. I možda je to istina, da ne žurite nigdje i provedete barem slobodan dan poput Oblomova, s knjigom "Oblomov" u ruci, kombinirajući ugodno s ugodnim.

Ako govorimo o književnosti za djecu, onda čak među bajkama (posebno među najpopularnijim) ima mnogo radnji koje izvorno uopće nisu bile za djecu … Još uvijek imaju priče i detalje koji se pozivaju na mitološke osnove ovih djela.